Od trenutka kada sam kao dijete mogla razumjeti stvari, osjetila sam da ljudi drugačije reaguju na mene. Imam bolest koja se naziva ahondroplasija (poremećaj rasta kostiju), koja se također zove i patuljizam. Ali moji roditelji su uvijek govorili da nisam drugačija. Oni su se postarali da moj brat i ja učestvujemo u svim aktivnostima koje smo htjeli. Moja porodica se brinula o meni, a u isto vrijeme me nikada nisu zaštitili od svijeta. Tako sam odrasla.
Međutim, živjeti kao mala osoba jeste kao da ste svakog dana života glavna atrakcija u cirkusu. Kada sam bila dijete, šetala sam po javnim mjestima i skenirala sam prostor kako bih shvatila ko će biti prva osoba koja će progovoriti, a uvijek je bio neko. Većinom bi to bilo ‘Zar nije slatka?’ Ali, ponekad su bili okrutniji. Bolniji. Držali bi svoje ruke preko usta i smijali se, pokušavajući da gledaju u stranu ali onda bi skrenuli pažnju i svojim prijateljima. Onda bi međusobno šaputali. Kada bih uspostavila kontakt očima oni bi gledali na drugu stranu pokušavajući da se ne smiju.
Ovo se još uvijek dešava. Vrlo mali broj puta čak i ne pokušavaju da prikriju svoj podsmjeh. Hodajući tržnim centrom prošla sam radnju. Neko me je uočio i onda je doveo cijelu porodicu pored izloga radnje da se smiju. Kada sam bila dijete pokušala sam da internaliziram patnju. Pretvarala bih se da se to ne dešava. Unutar sebe bih plakala i željela da sam neko drugi. Sve to je oblikovalo ono što mislim o sebi. Dobra stvar je što nisam često bila meta nasilnika u školi. Imala sam divne nastavnike koji su me poticali. Ali ja sam ljudsko biće pored svega. Kada mi neko poremeti jutarnju rutinu pokazivanjem na mene, smijanjem ili fotografisanjem onda više nisam djevojka. Ja sam mala osoba koja zaslužuje podsmjeh.
U proteklih deset godina prestala sam da internaliziram svoju ljutnju i počela sam je usmjeravati prema vani, gdje i pripada. Zbog čega bi trpjela podsmjehe? Nekada ih samo ignorišem, ali kada osjetim da su prevršili svaku mjeru onda imam različite stepene odgovora na njihove reakcije. Ukoliko se neko smije, pitam “Šta je smiješno?” Većina kaže “Ništa, ništa”, a onda budu posramljeni. Ja sam normalna. Imam iste misli, osjećaje i želje. Svijet se prema meni ponaša kao da je nešto sa mnom pogrešno. Trebalo mi je neko vrijeme da ne vjerujem mišljenju svijeta. Ono što u šta vjerujem je – ukoliko te neko ne poštuje ili ne želi da ti bude prijatelj zbog toga kako izgledaš, onda oni nisu vrijedni prijateljstva. Ukoliko ne dobiješ posao zbog toga kako izgledaš, onda taj posao nije vrijedan.
Na kraju, želim da kažem da sam sretna što sam zdrava i obrazovana. Želim poručiti svima da se ne smiju osobama koje nisu poput njih. Možda su čak bolji od vas. Nemojte brzo osuđivati.
Izvor: islambosna.ba
