Zaštita prirode kroz islamsku historiju

0
90
Slikovni rezultat za nature wallpaper
Ako pogledamo kroz historiju islama i muslimanskih društava, vidjećemo da su oni živjeli u harmoniji sa prirodom. Da su muslimani tokom cijele svoje historije vodili brigu o zaštiti okoliša govori u prilog činjenica da je tokom vladavine muslimanskih vladara, uvijek postojala neka vrsta fondacije za zaštitu okoline….
Jedan od najranijih zapadnih pisaca, koji je putovao kroz islamski svijet bio je francuski pisac Michel de Montaigne.[1] Dirnut onim što je vidio od brige prema okolišu, napisao je slijedeće stihove: „Turski muslimani osnivaju bolnice i fondacije čak i za životinje.“Zanimljivo je zapažanje francuskog advokata Guera, koje navodi turski sociolog Ibrahim Ozdemir u svom eseju kojeg je izlagao na internacionalnoj konferenciji u Čikagu 1997. godine. Kako navodi Ozdemir, Guer je kroz Osmansko carstvo putovao tokom 17. stoljeća i spominje da je vidio bolnicu u Damasku, gdje se liječe bolesne mačke i psi. Ozdemir također spominje i podatke koje navodi prof. M. Sibai[2] o pobožnim fondacijama za životinje i kaže da su tim udruženjima dodjeljivana područja za ispašu i liječenje bolesnih životinja. Kao primjer on navodi udruženje Zelena Mar'a.[3] i kaže da je to mjesto služilo za ispašu napuštenih životinja koje su njihovi vlasnici prestali hraniti, jer su izgubili snagu za rad. Dakle, takve životinje su na tom području pasle sve do svoje smrti. Među pobožnim fondacijama Damaska, Sibai navodi i mjesta na kojima su psi mogli jesti i spavati. Tu je bilo i na stotine mačaka koje su imale poteškoća u pronalaženju dnevne doze obroka, jer su bile teško pokretljive. Ozdemir u svom eseju navodi i to da su ptice oduvijek imale posebno mjesto u životu muslimana, te da su oni osjećali posebnu ljubav, ne samo za ptice poput slavuja koje znaju pjevati, već i za druge ptice kao što su golubovi, rode i lastavice. Ova ljubav se očitovala na različite načine: zaštita prava ptica, uspostavljanje pobožnih fondacija za hranjenje ptica, osnivanje bolnica koje imaju tendenciju da liječe bolesne ptice, kroćenje nekih vrsta i njihovo držanje u kavezima, kao i djela suprotna ovima, puštanje ptica besplatno iz kaveza. Upravo zato su mnogi ljudi pustili ptice iz kaveza zbog ljubavi prema njima, u vrijeme dok su ih mnogi drugi držali u kavezima.[4]

Profesor Sulejman Topoljak u svom radu objavljenom u Zborniku radova Fakulteta islamskih studija u Novom Pazaru, među institucijama koja je vodila brigu o zaštiti okoline spominje i el-hisbe, koja je funkcionirala na bazi spriječavanja zla i naređivanja dobra u islamskom društvu. On piše kako ovu ustanovu spominje imam Abdurrahman b. Nasr Širazi (umro 589. godine) u svojoj knjizi „Nihajetur-ruhbeti fi talebil-hisbeti“ koji između ostalog spominje i kontrolu pekara, pa kaže da bi trebalo podići temelje dućana i napraviti otvore na njima za ventilaciju koja bi izvlačila dim iz prostorija da ne šteti ljudima. Spominje se i to da bi pekar trebao, prije nego stavi tjesto u pećnicu, trebao detaljno oprati posude u koje će da ga stavi i da ne smije tjesto mjesiti nogama iz poštovanja prema hrani, te da mora u slučaju kihanja imati krpu kojom će prekriti lice da ne bi došlo do infekcije tijesta. Govoreći o islamskom odgoju u oblasti pekarstva u cilju proizvodnje zdrave hrane, profesor Topoljak spominje i to da pekar treba staviti podvezaču na glavu kako znoj ne bi kapao u tijesto tokom mješanja i zaključuje na kraju da pekaru treba dodjeliti pomoćnika koji će od njega tjerati muhe dok mjesi tijesto tokom dana.[5]

Izet Mašić u svom vrlo značajnom djelu „Srednjovjekovna arapska medicina“, navodi da su Arapi, s obzirom da su živjeli nomadskim životom, što znači da su njihovi izvori prihoda i hrane bili usko vezani za poljoprivredu i stočarstvo, razvili snažan osjećaj za brigu prema životinjama. Dolaskom i širenjem islama, razvili su temeljni interes za uzgoj životinja koji je dostigao nivo nauke. Tako se već krajem 8. vijeka, javlja prva studija o životinjama Al-Hayawan čiji je autor bio Al-Jahiz, umro oko 869. godine. Ova studija, piše Mašić, obuhvata životinjski svijet na području Iraka i zemljama koje se nalaze u njegovom okruženju, a opisuje vrste, karakteristike i ponašanje životinja, njihove bolesti i liječenje. Tu je, navodi dalje on, još nekolicina radova o životinjama, koja su se bavila specifičnim vrstama životinja, kao što su kamile, ovce ili divlje životinje. Najkvalitetniji rad u ovoj oblasti, napisao je egipatski filozof i teolog Kemal Ad-Din Ad-Darimi, umro 1406. godine. Rad nosi naziv „Hayat Al-Haywan“ što u prijevodu znači „Život životinja“. Ad-Darimi je, piše Mašić, u svom radu sistematizirao životinje po alfabetskom redosljedu, raspravljajući o njima i navodeći njihove osobine, navike i kvalitete. Pored toga, on je naveo i medicinske vrijednosti organa svake životinje, na osnovu onoga što je do tada spomenuto u narodnoj medicini. Pored navedenih djela, Mašić u svojoj knjizi piše da su u ranijoj historiji muslimanskih društava, napisani vrlo značajni priručnici o veterinarskoj medicini. Tako on navodi da je u 9. stoljeću, filolog Ibn Aurayb Al-Asma'i i njegovi savremenici, objavili nekoliko vrlo značajnih tekstova iz oblasti leksikografije i historije prirode u kojima se nalaze neki vrlo značajni podaci o flori i fauni.[6]


[1] Puno ime mu je Michel Eyquem de Montaigne. Rođen je u 28. februara, 1533. godine u mjestu Châtea de Montaigne, nadomak gradića Bordeaux, a umro je 23. septembra, 1592. godine u rodnom mjestu. Bio je pisac esejist koji je utemeljio novi literarni oblik. U svojim esejima napisao je jedan od zadivljujući i najintimnijih autoportreta ikada napisanih. Izvor: Encyclopedia Britannica, online edition, www.britannica.com pristupljeno: 21.02.2015.

[2] Mustafa al-Siba'i je sirijski učenjak, bio je dekan Fakulteta islamskog prava i Pravnog fakulteta na Univerzitetu u Damasku. Od 1945. do 1961. godine, bio je vođa Islamske socijalističke fronte, sirijski ogranak Muslimanskog bratstva.

[3] Područje na kojem se danas nalazi stadion u Damasku

ad

[4] Vidi: Ozdemir, I. (1997): An Islamic Approach to the Environment, Essay which was presented to the international conference in Chicago, str. 11. izvor: http://home.cogeco.ca/~drheault/ee_readings/Islam/ozdemir.pdf, pristupljeno 21.02.2015.

[5] Vidi: Topoljak, S., Osnovi i temelji ekologije u filozofiji islamskog učenja, Zbornik radova „Islamska misao br. 4.“, Fakultet za islamske studije, Novi Pazar, 2010. str. 19

[6] Vidi: Mašić, I., Srednjovijekovna arapska medicina, Avicena, d.o.o., Sarajevo, 2010., str. 31

Za Akos.ba piše: Fahrudin Vojić

Izvor: akos.ba



Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.