Izašao sam iz džamije nakon namaza. Ispred džamije prvi put vidim jednog čovjeka. Poselamim se s njim jer želim da taj stranac osjeti toplinu mog džemata. Ali, on je očito bio iskusniji sa ljudima od mene. To je otkrivao njegov pogled, njegov osmijeh i njegovo držanje.
Toplo je odgovorio na selam. I odmah me upita: “Studiraš li?”
“Studiram”- odgovorio sam očekujući da će nastaviti: “Šta studiraš? Koja si godina? ….” On mi odmah pruži ruku, tako da sam shvatio da mi čestita.
Čudio sam se. Što da mi neko čestita što studiram, a ne zna ni ko sam, ni šta studiram, ni kakav sam student. Ništa. Možda sam čak i loš student, a on ni ne zna. Ali šta ti preostaje kad ti neko pruži ruku ohrabrenja osim da je srdačno prihvatiš? Malo zbunjen, uzvratio sam pružanjem svoje ruke.
Kad sam ispustio stisak njegove ruke, bio sam još više zbunjen. I iznenadjen. U ruci mi je ostao novac. Ne mnogo, ali više nego što sam dobijao bajramluka od najbližuh rodjaka.
Odmah je otišao, ali se ovaj njegov gest duboko urezao u mene.
Kako je vrijeme prolazilo sve sam ga se više sjećao. Jer sam sve više uvidjao kako je velika stvar pomoći nekoga koga ne poznaješ, i kako i koliko možeš biti podrška. Kasnije sam mnogo puta prepričavao to rukovanje na sijelima i u razgovorima.
“To je pravi ihlas – iskrenost prema Allahu,” – govorio sam, “da pomažeš druge radi Allahu iako ih ne znaš i bez da očekuješ od njih nešto zauzvrat.”
Neko od mojih drugova je tada vidio to rukovanje i rekao je to je jedan doktor i Zenice, i rekao mi je njegovo ime. Ali ja sam to ime, stid me i reći, zaboravio. I pored toga, volio sam da sam ga jednom sretnem i da imam priliku da mu kažem: “Doktore, završio sam fakultet. Ne onaj koji sam tada studirao, već jedan malo bolji, a vi ste me pomogli. Hvala vam. Allah vas nagradio.”
Nažalost, danas sam saznao da mu to nikad neću moći reći i danas sam saznao njegovo ime. Njegovo ime je Dželal Imamović.
Sa mnom će ostati da živi njegov primjer djela vrijedneg od hiljadu riječi.
Molim Allaha da mu se smiluje, oprosti mu grijehe, i uvede u Džennet na najviše stepene, a njegovoj porodici da podari najljepšeg sabura. Amin.
Hfz. Rusmir Čoković
Izvor: n-um/facebook
