Na vratima porodilišta je zagrlim i proučim dovu na uho da ne misli ni na Fatiha, ni na mene, već da misli na Boga, Merjemu i stablo datule jer znam koliko će brižne majčinske misli lutati. Bog dade da te noći Fatihu neće san na oči, kao da je znao, kao da je predosjetio, kao da je čekao svoju sestru. Samo što sam ga uspavao oko 00:00h žena šalje poruku da upravo ulazi u salu za porođaj. Čekajući sam dovio i dočekao. Stiže poruka od supruge da sam postao babo. Drago mi je što se žena riješila onog neopisivog bola, što je meni i Fatihu živa, a što nam je rodila prekrasnu kćerku i sestru. Ako sam ja toliko brinuo i ako je mene toliko bolilo na samu pomisao, kako je tek bilo njoj. Zato poštujmo svoje žene i poštujmo naše majke, niko ne zaslužuje veće poštovanje nego one.
Drago mi je što se kćerka rodila u Trebinju, ispod Leotara, pod hercegovačkim suncem, na hercegovačkom kamenu u odrazu plaventila bistre Trebišnjice. Nadam se da će biti ponosna na Trebinje, kao i svi drugi Trebinjci.
Drago mi je što su svih devet mjeseci, a i na porodu doktori bili fer prema njoj, što su joj pomagali i bili susretljivi. Hvala svima iz JZU Bolnica Trebinje.
Petak je mubarek dan, porod je mubarek, supruga je mubarek, čeljad su mubarek. Moja sreća u ovom sunčanom februarskom danu je neizmjerna. Hvala Njemu koji nas počasti još jednim članom porodice. Molim te Bože da nam ne bude iskušenje ni na ovom ni na onom svijetu. Ti si Istina, Ti si Milost, Ti si Blag, Ti si Mudar, Ti si Svemoguć! Hvala ti.
