Politička dimenzija u pisanim djelima imama Ebu Hamida el-Gazalija

0
39

Zani i Naltë – Ebu Hamid el Gazali, autoritet i Islamit

Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

 Imam Ebu Hamid el-Gazali smatra se velikim teoretičarom sunijske države Seldžuka. El-Gazali nije živio daleko od događaja i sukoba Seldžuka sa njihovim protivnicima ismailijama (ogranak šiijske sekte fatimija ili batinija – ezoterista). Prije izolacije i napuštanja katedre na ”Nizamiji”, imam El-Gazali bio je filozof seldžučke države u punom ideološkom smislu i značenju riječi ”filozof”. Budući da je bio u pratnji seldžučkog velikog vezira Nizamul-Mulka, od 28 godine – s izuzetkom dvije knjige o islamskoj jurisprudenciji: El-Menhul fi ‘ilmil-usul i Et-Talikatu fi furu'i mezheb -, sve što je El-Gazali napisao napisano je nakon što je ušao u društvo visokih seldžučkih državnika, a kao što je poznato, on je bio glavni i najopasniji protivnik spomenute batinijske države ismailija, predvođene Hasanom ibn Sabahom.

 Šiije ismailije su u to vrijeme svoj politički poziv usredotočili na to da dokažu neophodnost postojanja ”muallima” ili ”učitelja”, odnosno bezgriješnog imama, zbog čega su poznati i po nazivu ta'limije. Naime, ova šiijska sekta odbacuje sud razuma, promišljanja (spekulacije) i dedukcije, i smatraju da čovjek ne može spoznati istinu osim putem bezgriješnog imama i njegovog podučavanja.

I kao što je poznato, El-Gazali je napisao knjigu kao odgovor na batinijsku (ezoteričku) doktrinu, a napisao ju je, kako je i sâm izjavio, po naredbi abasijskog halife El-Mustazhira, pa ju je zbog toga i nazvao El-Mustazhari fi fadaihi el-batinijje.

ad

Ismailijska doktrina je vjerska, filozofska i politička doktrina, pa je opovrgavanje njihovih političkih i vjerskih stavova također zahtijevalo opovrgavanje njihove filozofije, a njihova filozofija nije bila ništa drugo do filozofija s kojom su se na Istoku susretali filozofi tog doba. Naravno, mislim na neoplatonizam u njegovom istočnohermetičkom obliku.

Upravo je odatle proistekao El-Gazalijev napad na filozofiju, jer kada pažljivije čitamo i analiziramo njegovu knjigu Fadaihul-batinijje (Izvrgavanje ruglu ili raskrinkavanje batinija), jasno vidimo kako je Gazalijev Et-Tehafut el-felasife – Nesuvislost (nedosljednost) filozofa, zapravo napisan radi raskrinkavanja batinija, jer postoje stvari ili aspekti koji se jasno razumiju čitanjem tog djela.

Prvi aspekt je Gazalijev motiv za napad na filozofe, koji je sâm po sebi bio doktrinarni motiv, jer su filozofi podupirali teorijski aspekt batinijske ezoteričke doktrine. Filozofi su im u tom pogledu bili snažna podrška, naprimjer, njihovo vjerovanje u zagrobni život, ”gdje je primjetno” – kako kaže El-Gazali – ”da je njihova doktrina i vjerovanje u budući svijet istovjetna doktrini i vjerovanju filozofa.”

Dakle, batinijska ezoterička doktrina se proširila onda kada su je, zbog pohlepe za novcem, vlašću i ugledom, podržale i pomogle skupine filozofa i dualista.

Iz tog razloga uslijedio je veliki Gazalijev napad na filozofe, tako da je on uspio preokrenuti i transformirati bitku, koja se prije toga vodila između eš'arija i mu'tezila, u borbu između eš'arija i filozofa, i nesporno je da je El-Gazali svoju knjigu Tehafutul-felasife napisao u vrijeme kada je bio profesor na ”Nizamiji”.

Što se tiče drugog aspekta, a to je batinijska doktrina o ”učitelju” (”el-muallim”) i ”stjecanju znanja i spoznaje” (”et-ta'lim”), na koju su se ismailije tada usredotočili, bilo je onih koji su govorili: ”Ne postoji način da se poništi i opovrgne ta doktrina osim predlaganjem alternative”, a prema El-Gazaliju, alternativa je bila logika, pa otuda El-Gazalijevo insistiranje na neophodnosti sintetiziranja logike kao jedinstvene metode u stjecanju znanja nije bilo radi same logike, već protiv ezoterične ismailijske (spoznajne) teorije, i radi jačanja eš'arijskog mezheba, na kojem se temeljila država Seldžuka u idejnom i doktrinarnom smislu. Ova dimenzija bila je težak udarac protivnicima Seldžuka, poput države ismailija i njenih zagovornika.

Ostaje još treći aspekt, a to je El-Gazalijev poziv na sufizam, a sufizam je, kao što je poznato, bio ideološka i organizaciona osnova seldžučke države. Stoga je El-Gazalijev stav u tom pogledu razumljiv i prihvatljiv, i ne samo to, već i činjenica da je El-Gazali jasno shvatio da duhovni aspekt šiijske spoznaje (‘irfan) općenito ne može biti zamijenjen logikom, tako da je jedino preostalo da se razobliči batinijski misticizam i odvoji od svog političkog karaktera koji su mu utisnule šiije imamije i ismailije, i da se pokuša uskladiti sa sunijskim razumijevanjem islama, i El-Gazali je to učinio na osnovu ogromnog sunijskog nasljeđa.

Dakle, tri aspekta: pozivanje u sufizam, napad na filozofe i pozivanje na sintetiziranje logike, možda zapravo utjelovljuju jasnu kontradikciju, ali samo na razini apstraktne misli, a što se tiče politike i ideologije, to su u to vrijeme bila tri komplementarna oružja usmjerena na jednog protivnika.

Izvor: saff.ba



Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.