Osman Softić za FR: Afganistan – previše faktora je u igri

0
348

Jučer se desilo više eksplozija na aerodromu u Kabulu, dok hiljade ljudi čeka evakuaciju, pokušavajući napustiti zemlju do utorka, 31. augusta, kada Sjedinjene Američke Države definitivno napuštaju Kabul. Stradale su desetine civila, uključujući talibane i američke vojnike. Odgovornost za napad je preuzeo afganistanski ogranak terorističke organizacije, takozvana Islamska država. Najavljivani napad bio je strateški udar ISIL-a, kako na SAD, tako i na talibane, čije rukovodstvo pokušava pokazati da je u stanju kontrolirati zemlju. Da li je iznenađenje što su talibani preuzeli kontrolu nad Afganistanom brže nego što se očekivalo, kakva je uloga međunarodne zajednice padom Vlade sa „stranom podrškom“ u Kabulu, o ulozi Kine, Rusije i Indije, do čega će dovesti „druga talibanska era“,  s Osmanom Softićem, analitičarem savremenih islamskih pokreta i međunarodnih odnosa, poznavaocem Bliskog istoka, razgovarala Aida Hasanbegović.

Gospodine Softiću, interesantno je da ste prošle godine napisali tekst pod nazivom „Povratak talibana“. U vrijeme globalne pandemije koja je paralizirala svijet, Vi ste analizirali potpisivanje  sporazuma između SAD-a i afganistanskih talibana o povlačenju američkih trupa iz ove zemlje. Sporazum potpisan prošle godine u februaru u Dohi, u kojem nije učestvovala zvanična Vlada u Kabulu, trebao je označiti kraj devetnaestogodišnjeg rata u Afganistanu? Kakva je uloga ovog događaja, koji je ostao u sjeni globalne zdravstvene krize?

To je ključni događaj koji je omogućio povlačenje američkih trupa iz Afganistana nakon 20 godina, jer su Amerikanci okupirali Afganistan 2001. godine uz odobrenje drugih međunarodnih institucija i njihovih saveznika. Postojali su opravdani razlozi zbog čega je SAD intervenirao u Afganistanu, jer su  tamo otišli da suzbiju terorističku grupu Al-Qaedu, odgovornu za napade 2001. u New Yorku i stradanje nekoliko hiljada nevinih ljudi. Ono što je diskutabilno jeste koliko je ondašnji talibanski režim bio odgovoran za terorističke napade. Da li se to moglo riješiti na drugi način? To je za historijske analize. Ali činjenica je da su SAD i saveznici potrošili enormna sredstva za održavanje te okupacije, prema nekim procjenama, 2.000 milijardi dolara, što je zastrašujući iznos, a nisu uspjeli izgraditi državu. Nakon svrgavanja talibana, Sjedinjene Države su pokušale uspostaviti vladu koja će biti inkluzivna i stvoriti državne institucije, tzv. nation-building, posthladno-ratovski američki projekt. To nisu uspjeli jer je dvije decenije vođen gerilski rat protiv zapadne okupacije, u kojem su korištene i metode koje nisu prihvatljive sa stanovišta međunarodnog prava i koje niko ne može opravdati, ali može razumjeti želju afganistanskog naroda da pruži otpor. Također, američki građani su podnijeli velike žrtve. Amerika je finansijski vrlo istrošena u tom ratu, a rezultati su zanemarivi. Geopolitički odnosi u svijetu su se drastično promijenili, rastom Kine, ekonomskim povratkom Rusije, rastom Indije i Irana u regionu. To su zemlje koje imaju značajan utjecaj u Afganistanu. Trumpova administracija je stoga pokrenula razgovore s talibanima, isključujući zvaničnu Vladu u Kabulu, smatrajući je nekonstruktivnom. Amerikanci su željeli što prije izaći iz Afganistana i zato su pristali na dogovore s talibanima. Relativno slabo naoružani talibani porazili su afganistansku nacionalnu vojsku koja je brojala 350 hiljada vojnika i koja je obučavana dvije decenije po vojnim standardima najveće vojne sile i NATO-a.

Da li je za Vas iznenađenje talibanski blitzkrieg? Za mnoge je neočekivan. Da li je presudno bilo  povlačenje američkih snaga ili podrška afganistanskog naroda koji je talibane očigledno prihvatio kao oslobodioce, na temelju njihove borbe protiv kriminala i protiv trgovine narkoticima, koje korumpirana vlada nije imala namjeru prekinuti?

ad

Došlo je do sinergije i konvergencije svih ovih faktora koje ste spomenuli. Za povratak talibana je zaslužna Amerika koja je omogućila da povlačenjem svojih trupa ostavi slobodan vakuum, drugi faktor je podrška stanovništva talibanskom pokretu. Zapadna propaganda već duže vrijeme pokušava da prikaže talibane kao političku i vojnu snagu koja je odvojena od Afganistana, što je pogrešno i kontraproduktivno. Govori se u medijima o Afganistanu, afganistanskom narodu i talibanima, a zaboravlja se činjenica da su talibani samo jedan pokret izrastao primarno iz paštunskog etničkog korpusa, a paštuni čine polovinu stanovništva. Ne može se govoriti o Afganistanu bez paštuna, a talibani su uspjeli da se profiliraju kao pojedinačna najveća vojna formacija i kao najprihvatljiviji politički faktor za većinu stanovništva koje čine paštuni. Naravno, ne treba zanemariti ulogu i podršku regionalnih sila, prije svega, Pakistana, koji je zaslužan za formiranje talibanskog pokreta koji je nekadašnja pakistanska premijerka Benazir Buto naoružala kako bi bili sposobni da se suprostave Vladi u Kabulu koji je održavao izvanredne strateške odnose s Indijom koja je bila najveći oponent Pakistanu, s kojim je vodila nekoliko ozbiljnih vojnih sukoba. I četvrti faktor, nacionalna vojska Afganistana je postala jedna ljuštura, bez obzira na veliko naoružanje i vojnu obuku koju su pružali Amerika i saveznici. Njeni pripadnici su izgubili povjerenje u korumpirani režim koji nije imao efektivnu vlast izvan Kabula i nekoliko većih centara. To je razlog zbog čega su se predali talibanima.

Centralna vlada u Kabulu s predsjednikom Ashrafom Ghaniem, koju podržava Zapad, pokazala se   neefikasnom, veoma korumpiranom i očigledno, sad je sasvim jasno, bez legitimiteta naroda. Osim Ghania, i ključni članovi njegove administracije su pobjegli iz zemlje. Za 19 godina, koliko su bili prisutni u Afganistanu, Sjedinjene Države potrošile su, kako ste i sami kazali, „zastrašujuće“ dvije hiljade milijardi dolara te izgubili više od dvije hiljade vojnika u direktnim sukobima. Na koji način će se ovaj fijasko odraziti na vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država, neki analitičari vjeruju i najveći nakon Vijetnama? Što to znači za američki kredibilitet?

Ušli su da svrgnu tadašnji talibanski režim koji je vladao od 1996. do 2001. koji je bio izrazito retrogradan, prilično primitavan režim u to vrijeme. Postoje strateški stručnjaci koji tvrde da SAD-u nije to bio primarni cilj, već pozicioniranje u srednjoj Aziji, kako bi bili akteri u tom dijelu svijeta, pogotovo kako bi bili blizu velikih sila, na granici Kine i u blizini Rusije. Prisustvo Amerike u tom dijelu Azije, prema doktrinama najvećih geopolitičkih stručnjaka, postuliraju da je hegemonistički položaj i kontrola globalne politike bila nemoguća bez kontrole tog dijela svijeta, odnosno  euroazijskog otoka. Mislim da će se to negativno odraziti na budućnost američke moći generalno u svijetu, jer se to smatra njihovom slabošću. Shvatili su da od Afganistana ne mogu napraviti državu  koju su planirali, s demokratskim institucijama, u jednom plemenskom društvu. Čak i njihov saveznik Velika Britanija vjeruje da SAD, povlačenjem iz Afganistana, gubi kredibilitet i prepušta taj dio svijeta Kini, Rusiji i drugim „igračima“.

Uloga Rusije, Kine i Indije. Ko je među ovim igračima najvažniji? Da li povratak Moskve znači, na neki način, zatvaranje kruga?

U ovom momentu uloga Kine je jako važna jer ima ekonomski kapacitet da u Afganistanu, investirajući u infrastrukturne projekte, energetski sektor i putne koridore, napravi određeni ekonomski napredak. Kina želi da utječe na budući Afganistan jer se boji da bi se prevlast islamističkog političkog faktora mogla negativno odraziti i poslužiti kao ohrabrenje seperatističkim tendencijama u pokrajini Xinjiang, gdje su muslimani Ujgur podvrgnuti stanovitoj vrsti genocida,  što vlasti u Pekingu negiraju. Kina je zabrinuta u slučaju da bi talibani u budućem periodu bili spremni da podrže seperatističke tendencije u njenoj zapadnoj provinciji. Postoje također i interesi za korištenje enormnih resursa ruda, postoje određeni planovi da Afganistan postane strateški koridor za naftovode iz Irana prema Kini, iz Turkmenistana prema jugu Pakistana… pitanje je da li će se to realizirati.. Amerika je svjesna da su regionalne sile, Rusija, Kina i Iran, bolje pozicionirane da odlučuju o budućnosti Afganistana i usmjeravaju političke procese. U ovom dijelu svijeta je došlo do formiranja vrlo ozbiljnih regionalnih multirateralnih institucija.

Trenutni prioritet međunarodne zajednice je evakuacija stranih državljana i Afganistanaca koji su radili za zapadne zemlje. Evropska unija je pozvala Sjedinjene Države na summitu G7 da osiguravaju kabulski aerodrom sve dok ne budu dovršene operacije evakuacije. Talibani su pozvani da formiraju inkluzivnu i reprezentativnu vladu. Vjerujete li da će talibanska vlada ispuniti obećanje, da će se odreći nasilnog ekstremizma, pružanja utočišta ekstremističkim organizacijama, da će promijeniti odnos prema ženama?

Niko ne može ponuditi precizan odgovor, sve je u hipotetičkom domenu. Postoje indicije da su se talibani promijenili i da je njihovo političko rukovodstvo ozbiljnije i vrlo pragmatično. Vjerujem da postoji prešutni dogovor talibana i SAD-a i imperativ da će postupiti kao što su obećali. Nakon 20 godina jednog režima i munjevitog neočekivanog prevrata i povratka talibana, kod ljudi postoje nedoumice, strah, zabrinutost. Poruke talibanskog režima su ohrabrujuće, koliko će se ispunuti, vidjet ćemo. Mislim da regionalne okolnosti predstavljaju određenu vrstu prepreke i talibani neće moći prevariti međunarodnu zajednicu.

Međunarodna zajednica još nije sigurna kakav stav da zauzme prema talibanskoj Vladi, da li je bolja opcija partnerski odnos ili izolacija talibana?

O tome možemo samo spekulirati. Moje mišljenje je da će Amerikanci prihvatiti talibansku vlast, pogotovo ako bude inkluzivna. Kad je u pitanju Evropa, tu postoje velike rezerve. Na osnovu onog na čemu ja gradim optimističko predviđanje je stav Indije. Indija kao najveća sila u južnoj Aziji, koja je imala bliske odnose s režimom u Kabulu, zatvorila je svoju Ambasadu u Kabulu. Međutim, postoje pokušaji da se preko određenih kanala, naprimjer, preko Dohe, uspostavi komunikacija s talibanima. Ako Indija kao najveći neprijatelj talibana pokušava uspostaviti kontakte i vratiti svoje diplomatsko osoblje u Kabul, to može da reflektira odnos međunarodne zajednice.

Izvor:

\||federalna.ba

 



Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.