- Isusovo proklinjanje neplodne smokve
U ovoj se priči, naime, govori da je Isus, mir nad njim, prošao pored stabla smokve na putu, i pošto je bio gladan prišao joj, pružio ruku prema njoj da ubere njene plodove, ali na njoj nije našao ništa, osim lišća. Tada joj je rekao: „Nikada više na tebi ne bilo roda!” Na to se smokva s mjesta osušila.
Sva četiri jevanđelja spominju ovu priču uz neka neslaganja u detaljima (Matej, 21:18-22).
Ovde se postavljaju pitanja:
Kako on „kao Bog” nije znao da na smokvi nema plodova?
Drugo, kako on „kao Bog” po njihovom vjerovanju nije svojim čudima dao da na smokvi bude plodova?
Treće, kakav je grijeh stabla smokve što joj je Isus prišao kad na njoj nije bilo plodova?
Kako su njegovi sljedbenici pred ovakvim pitanjima, koja se nameću sama po sebi, mogli zatvoriti oči?
- Isus proživljuje Lazara
U ovoj priči govori se o Isusovom proživljenju svoga ljubljenog prijatelja Lazara, četiri dana nakon što je umro i ukopan. Kada je Lazar umro Isus je bio izvan sela Vitanije u kome je Lazar živio. Ovo je bilo u blizini Jerusalima. Mesija je u to vrijeme bio otišao u okolna sela da tamo propagira svoju misiju. Lazar je imao dvije sestre Martu i Mariju Magdalenu. Isus je ljubio Martu, njenu sestru Mariju i brata im Lazara, a i oni su njega ljubili. Kada je došao nadomak Vitanije, prema Mesiji je potrčala Marta sa svojom sestrom Marijom, koja je došla nešto kasnije i rekla: „Da si bio ovdje, naš brat ne bi umro!” Tada su se njih dvije rasplakale. To je i njemu teško palo pa je i on počeo da plače. Onda je sa njima otišao do groba i zastao u gužvi koju je napravio svijet. Tada je Isus podigao oči i rekao:
(41) …Oče! Hvala Ti što si me uslišio. (42) A ja znadoh da me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovde stoji, da vjeruju da si me Ti poslao. (43) I ovo rekavši zovnu glasno: Lazare! Iziđi napolje.(44) I iziđe mrtvac obavit platnom po rukama i po nogama, i lice njegovo ubrusom povezano. Isus im reče: Razriješite ga i pustite nek ide.
Ova priča nalazi se u Jovanovom jevanđelju. (Jovan 11:1-44). Ovdje bi trebalo napomenuti, da bi svaki onaj ko vjeruje u Isusa trebao ovo pročitati nekoliko puta, baš ovu verziju, naročito onaj dio kad je on digao ruke i upro oči prema nebu, moleći Boga, nazivajući ga Ocem i rekao: „Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.”
Ovo je otvoreno priznanje iz njegovih usta da je on poslanik i da stvar proživljenja nije u njegovim rukama direktno, nego u Božijim, kome se obratio molbom.
Ako nije tako zašto on sam nije proživio Lazara, ne upirući svoj pogled prema nebu i ne moleći Boga?
Zatim se postavlja i drugo pitanje:
Zašto je plakao i potresao se kad je vidio kako plaču i žale Lazarove sestre? Zašto, kad Bog ne plače i ne uzbuđuje se?!
Ako kažemo da je plakao onim svojim ljudskim dijelom u sebi, postavlja se pitanje: Zašto onaj Božiji dio u njemu, nije savladao onaj ljudski, kakav je slučaj kod pobožnih i odvažnih ljudi?
Obrada: www.pozivistine.com
