Čovječanstvo se na temeljima islama organizuje kroz džemat za život koji ima cilj i svrhu, gdje im treba kultura komuniciranja (dijaloga) koja se temelji na praksi Muhammeda, a.s. Zašto muslimani današnjice ne razumijevaju ili ne praktikuju kulturu komuniciranja je važno pitanje kojim ćemo se pozabaviti. …
Džemat je od davnina bio plodno tlo za tople međuljudske odnose. Od prvog džemata na dunjaluku pa do dan-danas, muslimani i muslimanke baštine kulturu komuniciranja (druženja) zasnovanog na izvorima vjere. Povijesno gledano, mnogi su kroz džematsku organizaciju ostvarivali svoja osnovna ljudska prava. U kontekstu Bošnjaka, temeljeći to na historijskim faktima, džemat je značio jezgro vjere, zajednicu ljudi okupljenih oko džamije i imama i naprosto spremnost istih da svojim angažmanom i sredstvima unapređuju svoj džemat.
Džemat između lokalnog i globalnog
Džamije su, prije svega, objekti u kojima se organiziraju i sprovode različiti vidovi ibadeta, prije svega zajedničko obavljanje namaza i učenje Kur’ana. Pored toga, džamije imaju zadaću da podignu nivo naobrazbe kod muslimana, kako na područjima islamskih znanosti tako i u svim drugim vidovima korisnog znanja te da djeluju na odgojnom i kulturnom uzdizanju zajednice (džemata). Bošnjaci današnjice participiraju u svijetu koji živi “globalno”. Takav način života, očekivano nekad i pomalo neprimjetno, potiskuje osječaj za “lokalnim”. Tako imamo situaciju da se petkom, na džuma-namazu, zaobilaze lokalni džemati, čije džamije budu skoro poluprazne, a centralni (gradski) džemati se posječuju u značajnijem kapacitetu. Postoji bojazan da bi za jednu generaciju ili dvije, uz ovakav način življenja i bez privrednog napretka, lokalna strana islamske zajednice Bošnjaka mogla doživjeti emigracijski fijasko, koji bi dugoročno unazadio mnoga ruralna mjesta BiH.
Komunikacija i suživot u džematu
Džemat današnjice je odraz našeg odnosa prema džamatu. Džemat vrijedi onoliko koliko džematlije (ne)uspješno baštine kulturu druženja, dijaloga, međusobnog poštivanja i pomaganja. Harmonija suživota krasi jedan džemat, budući da je čovjek po svojoj naravi društveno biće i u mnogome je društveno uslovljen kada se uzmu razni segmenti njegovih djelatnosti u društvu. Poslanik, a.s. je rekao: “Allahova je pomoć džematu. Ko god sam ode iz džemata, sam će se naći u Džehennemu.” (Tirmizi)
Ta društvena veza među ljudima se najbolje ispoljava i realizira kroz međusobnu komunikaciju. Komuniciranje se često definiše kao razmjena informacija organizovanih kao poruke, između dvije ili više osoba. Njen smisao je najčešće sadržan u razmjeni poruka čije su funkcije upozorenje, savjet, informacija, ubjeđivanje, izražavanje mišljenja i uživanje. Komunikacija u ovom slučaju znači povezanost, uključenost, sigurnost, sreću, ljubav, spoznaju. Komunikacija znači i podržati aktivnosti i akcije koje su u interesu džemata. Loša komunikacije među džematlijama je i ona ukoliko kritikujete rad u okvirima džemata, a u djelima ste inferiorni, nezainteresovani i lijeni.
Komuniciranje u našoj sredini se najčešće ostvaruje preko interpersonalnog komuniciranja koje je najrasporstranjeniji i elementarni oblik društvenog komuniciranja. Njegovo osnovno svojstvo je uzajamna razmjena poruka između dvije ili više osoba, neposrednim ili posrednim putem. Činjenica je da se ne komunicira zbog samog komuniciranja, već da bi se postigao određeni cilj – suživot, sreća, povjerenje, tolerancija, dijalog i dr. Kada danas analiziramo stanje naših džemata doći ćemo do zaključka da nam često nedostaje kulture dijaloga iako znamo da je Poslanik, a.s., rekao: “Ne uhodite jedni druge, ne špiunirajte, ne prekidajte odnose i ne zavađajte se, nego, Allahovi robovi, budite braća.” (Buharija i Muslim) Nećemo pogriješiti ako kažemo da smo se udaljili od prakse i savjeta Poslanika, a.s.
Piše: ADIS SULTANOVIĆ
Izvor: preporod.com
