Na današnji dan 1931. godine je ubijen Omer Muhtar

0
27

Libija – Šehid Omer Muhtar je bio vođa libijskog džihada protiv italijanskih okupatora u periodu 1911.-1931. i učestvovao je u preko 1.000 bitaka.

Omer Muhtar je rođen u istočnoj Kirenaiki, u selu Janzur, istočno od grada Tobruka. Rano je ostao siroče i bio usvojen od strane šejha Šerifa el- Garijanija, političkog i vjerskog lidera u Kirenaiki. Prvo obrazovanje je stekao u mektebu, nakon čega je devet godina studirao na senusijskom univerzitetu u gradu El-Jaghbub, oazi blizu granice sa Egiptom, koja je bila centar pokreta Senusija. Godine 1899. zajedno sa ostalim pripadnicima senusijskog pokreta je bio poslan u Čad kako bi se sa tamošnjim stanovništvom borio brotiv francuske okupatorske kolonijalne vlasti. Tokom italijansko-turskog rata, oktobra 1911. godine, italijanski pomorski kontingent se iskrcao na obalama Libije, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom Osmanskog carstva. Komandant italijanskih snaga je postavio ultimatum snagama koje su branile Tripoli, predaju ili uništenje grada. Umjesto predaje, preostale osmanske snage zajedno sa domaćim vojnicima su se povukle u unutrašnjost, nakon čega su italijani zauzeli grad. Uslijedila je dvodecenijska borba italijanskih okupatora sa pokretom otpora libijskog naroda koga je predvodio Omer Muhtar. Učitelj Kur’ana po profesiji, Omer Muhtar je bio dobro upućen u strategiju i taktiku pustinjskog gerilskog ratovanja. Shvatio je prednosti libijskih boraca na domaćem pustinjskom terenu koji nije odgovarao italijanskim snagama. Snage pod vođstvom Omera Muhtara, taktički mobilne i pokretljive, vršile su uspješne napade na italijanske trupe iz zasjeda prekidajući im lance snadbijevanja i komunikacije.

U planinskom region Džebel Ahdara italijanski guverner Ernesto Bombelli formirao je snage koje su nanijele nekoliko poraza pokretu otpora u aprilu 1925., nakon čega je Omer Muhtar promijenio svoju taktiku uz pomoć podrške iz Egipta. Između 1927. i 1928. Omer Muhtar je potpuno reorganizirao snage senusija, što je mu je donijelo riječi poštovanja od italijanskog generala Teruzzija. Novi guverner Libije od januara 1929. Pietro Badoglio, nakon dugotrajnih pregovora je sklopio sporazum sa Omerom Muhtarom. Sporazum je odbačen krajem oktobra 1929., od kada Omer Muhtar počinje ponovnu reorganizaciju i pripremanje libijskih snaga za sukob sa generalom Rodolfom Gracijanijem, italijanskim vojnim komandirom od marta 1930. Masovna ofanziva protiv pokreta otpora izvedena u junu je propala, nakon čega general Gracijani uz punu podršku fašističkog rukovodstva pravi plan o preseljenju oko 100.000 stanovnika Kirenaike u koncentracione logore na obali, u blizini libijsko-egipaske granice, kako bi vojnicima pokreta otpora uskratio svaku pomoć koju su mogli dobijati od domorodačkog stanovništva. U namjeri da presječe svaku moguću pomoć iz vana, general Gracijani je naredio da se podigne pojas od nekoliko stotina kilometara bodljikave žice prema granici sa Egiptom. Stanovništvo je usljed mjera prisilnog preseljavanja u koncentracione logore bilo desetkovano, tako da je populacija u Kirenaiki sa 255.000, kolika je bila 1928., spala na 142.000 u 1931. godini. Gracijanijeva akcija je obuhvatala i desetkovanje stočnoga fonda, tako da je između 1930. i 1931. godine broj ovaca i koza u Kirenaiki sa 270.000 spao na svega 67.000. Akcija je za posljedicu imala veliko slabljenje snaga pokreta otpora usljed nedostatka pojačanja i ofanzivom italijanskih snaga sa kopna i iz zraka.

ad

U 1931.godine u jednoj od tih bitaka je ranjen i zarobljen ,a da bi smirili njegovu vojsku, Italijani su mu nudili visoke pozicije i bogatstvo. Zauzvrat su tražili da se preda i prati njihove kolonijalne želje i ambicije. On je odgovorio jednim popularnim citatom rekavši:“Ja nisam slatki zalogaj hrane koji može svako progutati.  Nebitno koliko dugo pokušavali promijeniti moje vjerovanje i mišljenje, Allah će ih poniziti”.

Zatim su mu ponudili da napusti svoj grad da živi bliže vladajućoj partiji kompletno sa mjesečnom platom, ali on je opet odbio rekavši: “Ne, ja neću napustiti svoju zemlju dok se ne sretnem sa svojim Gospodarom. Smrt je meni bliža nego bilo šta drugo. Ja na nju čekam svaki minut.”

I govorio je Omer Muhtar, šejh šehida: “Neću napustiti ovo mjesto dok ne dobijem jedno od dva dobra-šehadet ili pobjedu” i “Nećemo se prestati boriti protiv okupatora dok iz ne izbacimo iz zemlje ili dok ne umremo u borbi”.

A kada su ga pitali da ide na hadždž rekao je: “Nagrada hadždža nije veće od nagrade odbrane Allahove vjere i moje zemlje…”

Nakon zarobljavanja Omer Muhtar je izveden pred vojni sud koji mu je nakon trodnevnog suđenja 14. septembra 1931. izrekao kaznu pogubljenja vješanjem. Na pitanje da li bi na kraju imao šta reći Omer Muhtar je proučio Kur’anski ajet: “Svi smo mi Allahovi i svi ćemo se Allahu vratiti”. U nadi da će pokret otpora libijskog naroda protiv kolonijalne okupacije njihove zemlje prestati njegovom smrću, Italijani su Omera Muhtara javno objesili 16. septembra 1931. pred njegovom sljedbenicima u koncentracionom logoru u Suluku.

Bacio sam pogled na ostale, koji su već spavali dubokim snom. Izgledali su grubi, ali čak i sada, dok su spavali, postojao je neki začudno miroljubiv i odlučan izgled njihovih lica. Počeo sam shvatati zašto su ovi ljudi bili spremni umrijeti bez ikakva drhtaja očnih vjeđa. Prema onom koliko sam mogao primijetiti tokom jednog dana provedenog s njima, oni su svoju vjeru smjerno i savjesno slijedili. Ma kakva sudbina ih mogla skobiti, nikad se njima nije moglo desiti da vrijeđaju Boga za to što se zbilo! I dok su stajali pod vješalima oni su zahvaljivali Bogu na životu koji su proživjeli, i oni bi mirno izdržali bilo kakve boli. Ljudi koji su preda mnom spavali bili su vjerovatno siromašni i neuki, nisu bili u stanju čitati, a teško bi mogli abecednim redom sricati i svoja vlastita imena, ali su, unatoč tome, bili najistinskiji plemići na koje sam ja ikada naišao. “(Knud Holmboe, U susret Omeru Muhtaru, str. 241 )

“Evropska rasa uvodi civilizaciju na Orijent, i gazi kulturu koja tu već postoji. I dok civilizacija i njezine fabrike napreduju, slijede civilizacijske rak – rane. Domorodački umjetnik, koji je, van sumnje, umjetnik u svome vlastitom području i koji je zadovoljan s vrlo malim, uči da postane materijalist. Upravo nalik velikom dijelu evropskog stanovništva, taj umjetnik postaje nezadovoljan, izopačen, pije opojna pića i niječe svoju vjeru, koja ga je dotad učinila vrlo vrijednim ljudskim bićem. “( Ibid, str. 221 )

“O Isa! Gdje si naučio svoju mudrost?” A Isa a.s. se nasmijao i odgovorio: ” Niko drugi, osim Allaha samog, nije me naučio mudrosti. Naime, vidio sam grijehe griješnih ljudi, pa sam odlučio da ih se klonim, i s pomoći Allahovom naučio sam da se očistim od onoga od čega se gnušam kod drugih.“( Ibid, str.163 )

“Neki talijanski oficir, koji je, očito, bio zainteresirani posmatrač, bacivši svoju cigaretu primijeti: “Oni su sasvim bez duše, psi! Čak se na njima i ne primijećuje uzrujanost zbog toga što idu na vješala. ” ( Ibid, str. 169)

IslamBosna.ba



Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.