Musliman živi ponosno i ne dozvoljava poniženje sebi, svojoj vjeri i državi

0
612

jedinstvo muslimana

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Mušrici Kurejša došli su kod Ebu Taliba, da se požale na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši mu: ”Mi više ne možemo trpiti vrijeđanje naših predaka i naših božanstava. Pa, ili ćeš ga ti spriječiti u tome, ili ćemo se mi boriti protiv njega i protiv tebe.” Zatim su mu rekli: ”Reci mu ako želi novac, mi ćemo ga učiniti najbogatijim, ako želi žene, oženit ćemo ga djevojkom koju želi, a ako želi vlast, dat ćemo mu ključeve Ka'be, samo neka ostavi ono sa čime je došao (tj. neka ostavi pozivanje u islam).”

I kakav je bio odgovor Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? On je svom amidži Ebu Talibu ponosno rekao: ”Amidža, Allaha mi, kada bi mi stavili sunce u desnu, a mjesec u lijevu ruku, ja neću ostaviti ovu stvar sve dok Allah ne uzdigne Svoju vjeru ili dok ne umrem na ovom putu.”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iza sebe nije ostavio gomile zlata i blaga, kao što to čine razni kraljevi i vladari tirani, već je ostavio uzvišena načela pravednosti, hrabrosti, ustrajnosti na istini i ponosa, kao što je ostavio i ljude koji čuvaju ta načela i bore se za njih imecima i životima svojim.

ad

Čitav život Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zapravo je manifestacija istinskog ponosa, dostojanstva, neponovljive hrabrosti i čvrste vjere (imana) koju ne mogu poljuljati nikakva iskušenja i dunjalučke nedaće, te ustrajnosti na istini sve do smrti.

Tim putem, koji je trasirao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kročili su i njegovi ashabi. Historija ashaba puna je primjera muškosti, odvažnosti, hrabrosti i ponosa na putu istine i odbrane uzvišenih islamskih principa. Jedna od mnogobrojnih izreka koje se pripisuju hazreti Omeru je i ova: ”Divim se čovjeku koji isplaniranom (pripremljenom) poniženju punih usta kaže: ‘Ne!”’

Hazreti Omeru vjernički ponos nije dozvolio da se suzdrži čak ni nakon poraza u Bici na Uhudu, a da ne odgovori na Ebu Sufjanovu provokaciju. Naime, nakon šte se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povukao sa ashabima na brdo, Ebu Sufjan ih je dozivao i pitao da li su živi: Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer, pa pošto nije dobio odgovor, rekao je: ”Znači da su mrtvi dok ne odgovaraju”. Na to mu je hazreti Omer rekao: ”Lažeš, Allahov neprijatelju! Allah je ostavio u životu one koji će te poniziti.”

Kada su ashabi, u vrijeme hilafeta Ebu Bekra i Omera, krenuli u osvajanje Perzije i Bizantije da bi im prenijeli svjetlo Allahove vjere i oslobodili narode okova tiranske vlasti i zuluma, perzijski kralj Jezdedžird pisao je kineskom caru tražeći pomoć protiv muslimanske vojske. Budući da je Jezdedžird u svom pismu opisao muslimane kao neustrašive, izdržljive i ponosne, ali i pravedne, kineski car mu je odgovorio: ”Mogu ti poslati vojsku čiji će početak biti u Šamu, a kraj u Kini, ali ako su ti ljudi takvi kako si ih opisao, ne postoji na zemlji vojska koja će im se suprotstaviti. Stoga ti savjetujem da s njima sklopiš primirje i da živiš u okrilju njihovu pravedne vladavine.” (Ifadetul-ahjar bi beraetil-ebrar, I/38.)

Iskreni musliman je pravedan, hrabar i ponosan bez obzira na status i poziciju koju ima u društvu. Ako je na vlasti, on svoju fotelju i funkciju vidi kao obavezu i odgovornost, a ne kao čast, i vidi je kao sredstvo hizmeta i služenja narodu i državi, a ne sredstvo prestiža. Njemu je prva misao njegov narod i država, a posljednja on sâm. On ostaje na poziciji sve dok brani i čuva prava svoga naroda, i za njega ne bi trebalo biti ništa lakše od ostavljanja vlasti i pozicije kad osjeti da svoju dužnost nije u stanju kako treba izvršavati, ili kad vidi da su drugi bolji i jači od njega u nošenju tereta i obavljanju odgovorne funkcije.

On dobro razumije svoj položaj i emanet koji je preuzeo, stoga odbija i pomisliti da prihvati ponižavajuća rješenja i odluke za svoj narod i državu. A kad to dušmani pokušaju silom i raznim intrigama nametnuti, on im punih usta kaže: ”Ne!”

Kao što je sultan Abdul-Hamid II, i po cijenu života, cionistima ponosno rekao: ”Ne!”, kada su tražili da im proda Kuds da bi se naselili u njemu, kao što je Omer Muhtar ponosno rekao: ”Ne!”, talijanskom okupatoru i na tom putu poginuo i ostao živa inspiracija muslimanskim generacijama do Sudnjeg dana.

I na koncu, kao što je naš rahmetli predsjednik Alija Izetbegović u najtežim trenucima za naš narod i državu Bosnu i Hercegovinu, ponosno uzviknuo: ”Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!”, te silama mraka i zuluma poručio da ”muslimanski narod neće nestati”, već će zlikovci i zločinci nestati i ostati bez spomena.

Muslimanski učenjak, vjerski predvodnik muslimana, simbol je i primjer hrabrosti, dosljednosti, ustrajnosti i ponosa, prije političkih vođa i drugih muslimana. On je povjerenik istine i ne stidi se i ne boji stati pred svoj narod i boriti se za njihova prava, jer su islamski učenjaci, ulema, predvodnici onih koji su sklopili ”trgovinu” s Allahom i oni su primjer istinske bogobojaznosti.

Oni znaju da trebaju i moraju odrediti mapu puta za sebe i svoj narod kako bi ga spasili tiranije i izveli na slobodu i pravdu, pokazujući ličnim primjerom da ubijeđeni i iskreni musliman prihvata samo jedno uže, a to je Allahovo uže koje ne okiva i ne zarobljava, već donosi istinsku slobodu, sigurnost i ponos onome ko se za to uže uhvati. Vjerski vođa muslimana ni jednog trenutka nije ravnodušan prema pravima svoga naroda, on ne šuti i ne povlači se pred izazovima vremena i pred neprijateljskim planovima i spletkama. Njegova riječ je odmjerena i ima posebnu težinu, njegov stav je snažan i ponosan, njegova poruka je jaka, smirujuća i ohrabrujuća za njegov narod, a upozoravajuća za dušmane.

I to se ne odnosi samo na političke vođe, islamske učenjake i pobožnjake, već na sve iskrene muslimane i muslimanke koji u svojim prsima ponosno i iskreno nose šehadet, makar činili određene grijehe i makar im se noga ponekad poskliznula na izazovnom i trusnom dunjalučkom tlu, poput Ebu Mihdžena, radijallahu anhu, koji se znao i napiti, ali kad bi situacija postala ozbiljna, kad je trebalo braniti vjeru, narod i državu, Ebu Mihdžen je istog časa bio spreman život dati za islam, za svoju čast i čast svoga naroda.

Jednom riječju, iskreni musliman je ponosan čovjek i on ne prihvata poniženje sebi, svojoj vjeri i državi. On zna da ga ne može snaći i zadesiti ništa osim onoga što mu je propisano. Zato uzdignute glave, ponosno i hrabro kroči kroz život, dosljedan i ustrajan u borbi za svoja prava, za istinu, pravdu i opće dobro. I na tom putu ga niko i ništa ne može uplašiti i zaustaviti. On ili pobjeđuje ili umire za uzvišene ciljeve, i u oba slučaja je pobjednik i sretnik.

Ovo je ujedno upozorenje i poruka neprijateljima našeg naroda i naše države Bosne i Hercegovine, raznim pomahnitalim banditima koji nemaju ni kućnog odgoja, ni istinske hrabrosti i ponosa, da su njihove prijetnje luđačko lajanje na zvijezde i da moraju računati na naš ponos, hrabrost i spremnost da branimo naše svetinje bez imalo kolebanja i uzmicanja, kao što moraju znati da smo mi Bošnjaci, ponosni muslimani i muslimanke, poput najtvrđeg kamena. Ako ga udariš, povrijedit ćeš se, a ako ga ostaviš na miru, ostavit će i on tebe.   

 

Izvor: saff.ba



Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.