‘Mršavi’ rezultati 100 dana ruske intervencije u Siriji

0
6

Rusija, Šam, Irak – Razočaravajući rezultati na terenu prisilit će Moskvu – prije ili kasnije – da osmisli alternativnu strategiju.

Piše: Samer Elias

Daleko od ciljeva koje je Kremlj obznanio u javnosti kako bi opravdao rusku vojnu intervenciju u Siriji, iz dana u dan postaju sve jasniji njeni stvarni uzroci i obzorja, kao i njen utjecaj na budućnost Sirije i Rusije podjednako.

Moskva je iskoristila neuspjeh međunarodne koalicije da ostvari konkretne rezultate u borbi protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant, uprkos činjenici da je prošla godina dana od kako je koalicija pokrenula svoje napade. Ruska medijska mašinerija sudjelovala je u promoviranju opasnosti eventualnog pada Damaska u ruke boraca Daesha (ISIL-a) koji su raspoređeni u južnim dijelovima ovoga grada, da bi onda, krajem septembra prošle godine, počeli sa prvim pripremama za rusku vojnu intervenciju izvan granica zemalja bivšeg Sovjetskog saveza još od njegovog raspada 1991. godine.

ad

Svoju vojnu intervenciju Moskva je opravdala zvaničnim zahtjevom iz Damaska za pružanje pomoći ovoj državi u borbi protiv “terorizma”, zbog čega se odlučuje na djelovanje daleko od međunarodne koalicije, koju vidi kao nelegitimnu i nesposobnu da izvrši zadatak uništavanja Daesha, s obzirom da nema nikakvu koordinaciju s “legitimnom sirijskom Vladom” ne terenu.

S vremenom se mijenjaju ciljevi

U kontekstu toga, Kremlj navodi više razloga i motiva koji su ih potakli na intervenciju u Siriji, a najvažniji je očuvanje sirijskih državnih institucija, kako bi se izbjeglo ponavljanje scenarija iz Iraka, Afganistana ili Somalije, gdje je državni kolaps unutar ovih zemalja doveo do građanskih ratova i pretvorio ih u žarišta terorizma, ili propale države, koje predstavljaju prijetnju za svoje građane i susjedne države.

Kremlj navodi više razloga i motiva koji su ih potakli na intervenciju u Siriji, no kako je vrijeme odmicalo, izjave ruskih zvaničnika počinju otkrivati druge aspekte njihove misije, a tiču se želje Moskve da testira i promovira svoje najmodernije oružje.

Tokom obraćanju ruskom javnom mnijenju, Moskva se fokusirala na to da želi voditi preventivni rat protiv “terorizma” u Siriji. Ruski predsjednik Vladimir Putin i šefovi sigurnosnih službi ponovili su da se oko 2.000 Rusa i 3.000 građana bivšeg Sovjetskog saveza bori u redovima ISIL-a. Predstavili su ih kao veliku opasnost za rusku nacionalnu sigurnost i stabilnost u Centralnoj Aziji u slučaju da se vrate iz Sirije i Iraka.

Kako je vrijeme odmicalo, izjave ruskih zvaničnika počinju otkrivati veoma značajne aspekte ciljeva moskovske vojne intervencije u Siriji. Putin je na redovnoj godišnjoj konferenciji za novinare 17. decembra kazao da se operacije u Siriji mogu posmatrati kao vojne vježbe s malo troškova u stvarnim ratnim uvjetima.

Bilo je očigledno da Rusija želi isprobati svoje savremeno naoružanje i prezentirati ga javnosti te na taj način poslati poruku kako unutar zemlje, tako i izvan njenih granica o snazi ruske vojske i flote, uprkos tome što borba protiv oružane sirijske opozicije, pa čak i samog ISIL-a, ne iziskuje ovakvu vrstu naoružanja.

Rusija je bila odlučna u tome da ispita svoj raketni arsenal i upotrijebi najsavremenije modele oružja. Tako je u ruske medije procurio snimak koji dokumentira moment ispaljivanja ruske krstareće rakete sa Kaspijskog mora, dok su, također, korištene i ruske podmornice za lansiranje krilatih raketa.

Početkom prošlog mjeseca je Jurij Borisov, zamjenik ruskog ministra odbrane, izjavio da strane države “čekaju u redu kako bi kupile jedan od ruskih aviona koji je pokazao svoje mogućnosti u Siriji, poput bombardera SU-34”. No, zanimljivo je da rusko Ministarstvo odbrane još uvijek nije otkrilo bilo kakve potvrđene ugovore.

Bez sumnje, ruska vojna intervencija uslijedila je nakon što je sirijska opozicija izvršila veliki napredak u prvoj polovini prošle godine, što je dovelo do potpunog oslobađanja pokrajine Idlib od kontrole sirijskog režima. Bio je to drugi oslobođeni grad nakon Raqqe, u kojem je sirijski režim izgubio sve svoje položaje. Oslobađanje Idliba uslijedilo je nakon što su desetine opozicionih grupa ujedinile svoje napore u borbi protiv režimskih snaga.

Možda je najvažnija od svega činjenica da preuzimanje kontrole nad provincijom Idlib predstavlja prekretnicu, jer se na taj način presijeca strateški značajan put za Halep. Također, oružanoj opoziciji se time pruža prilika za otvaranje dva značajna fronta: prema jugu i provinciji Hama, čime bi se pojačala opsada nad teritorijama koja se smatraju rezervama ljudstva za sirijski režim na području zapadnog Al-Gahaba, dok se Idlib smatra kapijom za dalji napredak ka zapadu, u pravcu sjevernih sela Latakije.

Ovakve uspjehe sirijske opozicije u Idlibu pratio je i veliki napredak Slobodne sirijske vojske na jugu zemlje, a ostvareni su i značajni pomaci u provinciji Dara'a, dok su režimske snage stjerane u par enklava unutar grada. Režimske snage više nisu imale mogućnosti za napredovanje u Ghouti, uprkos blokadi pod kojom drže ovo mjesto već godinama.

Ruske nevolje u Siriji

Ruska intervencija u Siriji smatra se napretkom bez presedana u historiji njenih odnosa s arapskim državama sa znatno širim okvirima koji prelaze granice bivšeg Sovjetskog saveza još od rata s Afganistanom. Rusija je već ranije testirala svoje snage u sukobima s Gruzijom i Ukrajinom 2008. i 2014. godine. Međutim, udaljenost između mjesta djelovanja i ruskih vojnih komandnih centara te izazov da se operacijama osigura logistička i informaciona podrška predstavljaju poteškoće s kojima se suočava ruska vojna intervencija u Siriji.

Postavlja se pitanje: Šta je navelo Rusiju na ovakav izbor? Odgovor bi glasio da, uprkos tome što Rusija svoju intervenciju želi predstaviti kao zaštitu sirijskih državnih institucija, jednostavna analiza mape ruskih ciljeva i političkih taktika otkriva da se njome nastoji održati na vlasti režim i njegovo rukovodstvo te izvršiti pritisak na sirijsku opoziciju i države regiona koje je podržavaju kako bi prihvatile političko rješenje u skladu s vizijom i uvjetima sirijskog režima, i to kroz nametanje stvarne situacije na terenu.

U protivnom se prelazi na plan B, koji predviđa iscrtavanje granica “korisne Sirije”, umjesto cijele Sirije, te pružanja garancija za ruske interese s trenutnim režimom, koji se ogledaju u pomorskoj bazi u luci Tartus te ugovorima o nafti i gasu, potpisanim krajem 2013. godine, s ciljem eksploatacije ogromnih nalazišta u moru u zamjenu za sirijske obale.

Rusija poduzima vojni eksperiment u Siriji kroz koji su već prošle Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici iz Evrope, kada je riječ je o bombardiranju iz zraka i raketiranju uz oslanjanje na kopnene trupe. Međutim, nevolja Moskve je u tome da se ona oslanja na sirijsku vojsku i druge šiitske snage koje su iscrpljene dugogodišnjim i teškim ratovanjem.

Kako je intervencija napredovala, pokazala se i ruska želja za uspostavom nove vojne baze u Siriji, nakon ponovnog uspostavljanja saobraćaja na aerodromima Humaimam, u blizini grada Jableh, i Al-Sha'irat, istočno od Homsa.

Rusija poduzima vojni eksperiment u Siriji kroz koji su već prošle Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici iz Evrope, kada je riječ je o bombardiranju iz zraka i raketiranju uz oslanjanje na kopnene trupe. Međutim, nevolja Moskve je u tome da se ona oslanja na sirijsku vojsku, Hezbollah, iransku Revolucionarnu gardu i iračko-afganistanske šiitske milicije – snage koje su iscrpljene dugogodišnjim i teškim ratovanjem.

S druge strane, Moskva se susteže od kopnene intervencije većih razmjera, budući da bi to značilo i značajnije uključivanje u sukob kojem se ne zna ishod. Možda i utapanje u močvari, u kojoj bi se lako mogla poskliznuti, čega se Moskva uvijek pribojavala, kako se ne bi ponovio afganistanski scenarij. Takva intervencija zahtijevala bi i dodatne materijalne i ljudske resurse.

Jasno je da Moskva neće ići dalje od slanja vojnih savjetnika bez uvlačenja u kopneni rat, ali će, u isto vrijeme, nastaviti sa zračnim napadima jednakog intenziteta kako bi primorala sirijsku opoziciju i međunarodne i regionalne sile da prihvate rusku viziju rješenja sirijske krize, što do sada nije ostvareno i bit će teško ostvarivo s obzirom na trenutne uslove na terenu.

Ponavljanje čečenskog iskustva u Siriji

Nakon otprilike 100 dana od intenzivnih zračnih napada, sirijski režim i savezne sile ne uspijevaju ostvariti neki značajniji napredak na terenu, naprimjer u strateškom smislu. Naprotiv, sirijski režim i njegovi saveznici povlače se sa mnogih položaja u korist oružane opozicije.

Sirijski režim, zajedno sa svojim saveznicima, gotovo da jedva može zadržati kontrolu nad područjem koje nije veće od 30.000 kilometara kvadratnih, ili 16 posto od ukupne sirijske teritorije. Ruski zadatak dodatno otežava i činjenica da je sirijska opozicija počela primjenjivati nove taktike kojima razbija žestinu ruskih napada.

Kako odmiče vrijeme, Rusija više nije u stanju predstavljati svoju vojnu intervenciju u Siriji kao borbu protiv terorizma grupe ISIL i postizanje političkog rješenja za sirijsku krizu. Rusija primjenjuje veoma složenu taktiku, koja je, s jedne strane, kombinacija zračnih udara, na čijoj meti se nalaze protivnici Bashara al-Assada, a s druge strane, pružanje podrške Assadovim snagama i njegovim saveznicima dopremanjem oružja i zračnom podrškom, kako bi se promijenila stvarnost na terenu.

Svi izvještaji se slažu da je samo 15 posto ruskih napada bilo usmjereno na položaje grupe ISIL, dok su ostali napadi vršeni na položaje oružane sirijske opozicije.

Nakon ubistva komandanta “Vojske islama” Zahrana Alousha, sve je više dokaza za to da se nametanje političkog rješenja u skladu s ruskom vizijom nalazi na samom vrhu motiva koji su doveli do ruske vojne intervencije u Siriji, stavivši svijet pred težak izbor između Assada i ISIL-a.

To potvrđuje i saopćenje ministra vanjskih poslova Rusije Sergeja Lavrova u posljednjim danima prošle godine, kada je naglasio da njegova zemlja ubraja “Vojsku islama” i Ahrar al-Sham u terorističke organizacije, bez obzira što su ove dvije organizacije s ostalih 15 oružanih organizacija na posljednjoj konferenciji u Rijadu usvojile načelo mirovnih pregovora kako bi se iznašlo političko rješenje za sirijsku krizu.

Sasvim je očigledno da Moskva ponavlja čečensko iskustvo u Siriji. Napad na Alousha u velikoj mjeri liči na likvidaciju Aslana Mashadova, čečenskog lidera koji je pregovarao s Rusijom, i to prije nego je postignuto političko rješenje. Nakon njegovog ubistva raste popularnost Šamila Basajeva i grupe boraca koji su vjerovali da je sila jedini način za suprotstavljanje Moskvi. Takva dešavanja dozvolila su Kremlju da u Čečeniji nastavi s politikom “spaljene zemlje”, dok se ista takva politika trenutno primjenjuje na sjeverozapadu Sirije i Ghouti kod Damaska.

Mizerna ostvarenja na terenu

Moramo primijetiti i rusku diplomatsku umješnost izvođenja taktike koja će služiti njenim ciljevima koristeći se vanrednim okolnostima. Moskva je iskoristila terorističke napade u Parizu na najbolji način, kao i evropsku paniku zbog sve većeg broja sirijskih izbjeglica, te uspjela izaći iz izolacije i utjecati na mnoge zapadne države da promijene svoje stavove i borbu protiv ISIL-a počnu uzimati kao prioritet. Na taj način odgađa donošenje odluke o Assadovom odlasku sa vlasti sve dok se ne okonča pitanje ISIL-a i Fronta al-Nusra.

Kremlj je uspio odvratiti pažnju Evrope sa pitanja ukrajinske krize i aneksije Krima i zasjeniti – parolama o povratku slave Sovjetskog saveza i borbene carske Rusije – posljedice jedne od najtežih ekonomskih kriza koju je Rusija iskusila u savremenoj historiji.

S druge strane, Rusija, ni nakon 100 dana intervencije u Siriji, nije uspjela ostvariti pomake na terenu, čime bi utrla put za nametanje političkog rješenja u skladu s njenim i vizijama sirijskog režima. Kremlj nije uspio ubijediti svijet u to da je njegov cilj očuvanje sirijskih državnih institucija, a ne pružanje zaštite sirijskom režimu i samom Assadu, što praktično znači da je Moskva potratila mogućnost igranja bilo kakve posredničke uloge između režima i opozicije, koja je donijela svoju odluku o Rusiji i svrstala je u isti koš s Assadom i Iranom.

Razočaravajući rezultati na terenu prisilit će centre odlučivanja u Moskvi – prije ili kasnije – da osmisle alternativnu strategiju, koja će podrazumijevati pravljenje ustupaka u pogledu Assadove sudbine, a možda i uspostavljanje saveza sa Sjedinjenim Američkim Državama  i državama u regiji u borbi protiv terorizma.

Na samom početku ruske intervencije mnoge strane su osjetile olakšanje, budući da su Rusiju smatrale manjim zlom od Irana i njegovih milicija. Intervencija jedne supersile značila bi smanjivanje iranske uloge i njene sektaške dimenzije u Siriji i regiji. Iako ne postoji neka značajnija razlika između te dvije strane, Rusija ima kompleksne računice, koje bi mogle propasti ukoliko intervencija potraje. Povlačenje Irana, uslijed sve većeg broja poginulih u redovima iranske vojske, izazvat će veliki problem za Rusiju na terenu i oslabiti efikasnost njenih zračnih udara, dok se, s druge strane, Moskva s Teheranom natječe i za dominaciju u Siriji.

Možda će na duge staze najkompleksnija stvar u svemu tome biti način na koji će se spojiti rusko-izraelska koordinacija i ruski savez s paktom otpora.

Podrazumijeva se da Rusija ne može djelovati bez koordinacije s regionalnim akterima, stoga je obaranje ruskog aviona u blizini turske granice nanijelo težak udarac za Moskvu i podigao troškove njenih operacija u Siriji te upozorilo na formiranje regionalnog saveza koji će se usprotiviti ruskim planovima. Savez ove vrste mogao bi otvoriti opcije snabdijevanja sirijske opozicije protuzračnim oružjem, što znači dodatne ljudske, materijalne i finansijske gubitke te uvlačenje Rusije u močvaru na koju su upozoravali njeni zapadni partneri još od intervencija u Iraku i Afganistanu.

Uvlačenje u močvaru

Iako je ruska intervencija nametnula političku putanju zacrtanu u rezoluciji 2254, koja se zasniva na nejasnim referencama između Ženeve 1, koju Rusija baš i ne preferira, i dogovora iz Beča, razočaravajući rezultati na terenu prisilit će centre odlučivanja u Moskvi – prije ili kasnije – da osmisle alternativnu strategiju, koja će podrazumijevati pravljenje ustupaka u pogledu Assadove sudbine, a možda i uspostavljanje saveza sa Sjedinjenim Američkim Državama i državama u regiji u borbi protiv terorizma.

U suprotnom, Rusija će nastaviti s vojnom intervencijom bez vremenskog ograničenja, čime će se još dublje uvući u močvaru, u kojoj može izgubiti sve ono što je do sada ostvarila.

To bi je stavilo je pred zahtjeve od kojih je uspjela privremeno pobjeći, poput krize u Ukrajini, ekonomske krize uslijed pada cijene energenata te odsustva političkih i ekonomskih strukturnih reformi, što bi je moglo dovesti i do direktne konfrontacije s muslimanskim svijetom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.