Međumuslimanski dijalog nema alternativu!

0
15
Međumuslimanski dijalog nema alternativu!
Uzvišeni Allah kaže: „Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi!“ (el-Isra’, 53), a Poslanik, a.s., kaže: „Lijepa riječ je sadaka!“ (Buhari)….
Piše: ZAHID MUJKANOVIĆKada sam krajem davne 1985. godine, sa dva prijatelja otišao na studije u Rijad, dočekali su nas naši studenti, sve svršenici Gazi Husrev-begove medrese. Na jednom sijelu u prisustvu većine njih, bili smo zapanjeni opaskom jednog od njih. Naime, govorio je o tome kako se kod nas pogrešno prakticira i razumijeva naša vjera, da to trebamo zaboraviti i ostaviti iza sebe, te sada nanovo početi učiti kako biti musliman. Neki od prisutnih su to odmah osporili, smatrajući takav sud neprihvatljivim, a neki su samo osporili način na koji je on izrečen. Takvo gledanje na stvari bilo je razlog podijeljenosti među našim studentima koja je, među nekima, dovela i do potpunog prekida komunikacije. Stanje među našim studentima u Jordanu bilo je nešto blaže, ali i tu je bilo dušebrižnika koji su odlazili u tadašnje Starješinstvo IZ i govorili o studentima koji su na pravom putu i koji su zalutali. A, do jučer, svi smo bili svršenici jedne škole, sjedili u istim klupama, jeli “Gazijin hljeb”, slušali iste profesore, bratski se družili i učestvovali u zajedničkim aktivnostima. Tada mi nije bilo jasno zbog čega smo se tako dijelili.

Evidencija studenata

Povratkom u domovinu, svi smo bili unutar Islamske zajednice i dan-danas radujem se susretu sa njima. U to vrijeme, u islamski svijet odlazili su, uglavnom, odlični i istaknuti učenici GHM i u ograničenom broju (u Saudijskoj Arabiji tih godina bilo je svega dvadesetak studenata). Ovakvo stanje među našim studentima u to vrijeme neodoljivo me podsjeća na stanje među našim muslimanima u periodu poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu. I to je ono što zabrinjava. Mi, umjesto da idemo naprijed, vraćamo se daleko u prošlost ponavljajući greške drugih. Ono što je posebno zabrinjavajuće danas jeste činjenica da je mnogo veći broj naših studenata u muslimanskom svijetu, a među njima je mnogo onih koji nisu prošli nijednu obrazovnu instituciju IZ u Bosni i Hercegovini, kao i onih koji su tamo završili i srednje škole. Nije poznato da se u Rijasetu vodi neka evidencija o tome. Također, nije poznato koliki je broj naših studenata u muslimanskim zemljama, gdje i po kojim gradovima i univerzitetima su raspoređeni.

Naveo sam ovo iskustvo na početku da bismo shvatili gdje je srž problema sa kojim se danas suočavamo u Bosni i Hercegovini. Situacija se dodatno usložnjava činjenicom da danas, među Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i u dijaspori, aktivno djeluje veliki broj muslimanskih sljedbi, skupina, frakcija i drugih islamističkih pokreta. U jednom svome eseju iz 2011.g. prof. Muhamed Jusić nabraja aktivne skupine među Bošnjacima, pa piše o selefijama koji su i sami međusobno podijeljeni u nekoliko frakcija, te o Ahmedijama, Behaijama, ši'ijama, kao i o islamističkim pokretima i obrazovnim institucijama koji svoja sjedišta imaju u Turskoj, neonakšibendijskim tarikatima, nurdžijama, sulejmandžijama, Muslimanskoj braći, tebligovcima, neomutezilama, redefinisanim sufijskim tarikatima koji svoje šejhove imaju od Malezije do Kipra, modernistima različitih kovova i učenja. Nije problem što imamo ovoliku raznolikost i različitost, ali je zastrašujuće da su sljedbenici tih skupina, pa čak i njihovi simpatizeri, međusobno suprotstavljeni i neprijateljski nastrojeni, što neminovno vodi u međusobna optuživanja, verbalne pa i fizičke sukobe.

Govoriti o dijalogu među muslimanima u ovakvoj situaciji, kada su sami muslimani toliko isključivi, kada imamo toliko zasebnih skupina među njima, kada vidimo međumuslimanske sukobe i ratove u muslimanskom svijetu, može izgledati deprimirajuće i beskorisno. Međutim, ne postoji alternativa. Dijalog među muslimanima različitih opredjeljenja nužna je potreba, jer zakopavanje u vlastite rovove ne vodi društvenoj harmoniji niti rješava problem. A Allah, dž.š., upravo želi od nas da uspostavimo sretan život na Ovom svijetu. Raduje činjenica da IZ poduzima konkretne korake na ovom planu.

Stalni pozivi na dijalog

ad

S početka ove godine reisu-l-ulema imao je hrabrosti napraviti prvi korak i pozvati sve skupine muslimana u BiH i dijaspori pod jedan krov, u okvire IZ. Rijaset mora nastaviti ovu aktivnost i stalno pozivati na dijalog među muslimanima u njegovom okrilju. Dakle, ne dijalog sa Rijasetom, nego dijalog unutar samog Rijaseta. Islamska zajednica je krovna institucija Bošnjaka i onih koji je prihvataju kao svoju. O tome ne smije biti rasprave. Neprihvatljive su tvrdnje nekih muslimana da je IZ ćafirska tvorevina. Neprihvatljivo je IZ-i postavljati uvjete da bi se stupilo u dijalog. Prva pretpostavka bilo kakvog dijaloga mora podrazumijevati priznanje i poštivanje autoriteta IZ. Jer, Islamska zajednica je ozbiljna institucija koja posjeduje vlastite resurse, autoritativnost i vlastitu ulemu koja je kompetentna da naučava i primjenjuje izvorni duh i intencije islama.

Allah, dž.š., poziva nas: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše” (en-Nisa’, 59).

Mislim da danas u svijetu ne postoji niti jedan narod koji toliko blati i ruši vlastite autoritete kao što su muslimani. Mi ne kritikujemo – mi napadamo, i to, vrlo često, veoma nedolično, nisko i beskompromisno. Bez obzira na sve to, IZ treba nastaviti promovirati međusobno povjerenje, dobronamjernost, širokogrudnost, uvažavanje ingerencija, prava i obaveza, te razvijati i jačati duh dijaloga, razumijevanja, poštivanja zakona i temeljnih vrijednosti. Ona treba da predvodi dijalog, a mi da slijedimo smjernice i upute. Nažalost, i danas imamo primjera gdje pojedinci rade po svome nahođenju, ili, možda, po tuđim instrukcijama, a formalno priznaju autoritet IZ. To nije dobro i može nam donijeti velike nevolje. Bilo bi korektno da neki „autoriteti“ kod nas počnu sami iznalaziti rješenja, a ne tražiti ih od „autoriteta“ u muslimanskom svijetu i plasirati ih kod nas kao svoja. Naši muslimani moraju uvažiti realnost i prihvatiti one koji drugačije prakticiraju vjeru. Ne bi bilo dobro osporavati im to. Moramo biti zajedno. Uzvišeni Allah nam je i propisao obaveze da bi jedan drugome bili pri ruci, da bi bili u stalnoj međusobnoj vezi. Konačno, to je i smisao ibadeta.

Konkretne mjere

Da bismo dobili pozitivan rezultat i osjetili plodove dijaloga moramo prije svega biti iskreni u namjerama, budući da od namjere ovisi i rezultat. Jer, „ko učini hidžru radi Allaha i Njegovog Poslanika, njegova hidžra je radi Allaha i Njegovog Poslanika. A ko učini hidžru kako bi stekao nešto od dunjaluka, ili radi žene kako bi je oženio, njegova hidžra je radi onoga zbog čega ju je učinio“ (Buhari i Muslim).

Također je bitno nastupati sa pozicije da smo svi braća i Allahovi robovi, a ne sa pozicije dušebrižnika koji je uvjeren da je ispravno samo ono što on radi i misli da ima svetu misiju da preobrazi ljude i od njih načini „prave muslimane“. Trebamo se međusobno poštovati i uvažavati, jer ne može biti zbližavanja niti dijaloga, ako se međusobno optužujemo za grijeh, zabludu i krivi put zbog, na primjer, mevluda koji učimo ili zbog širenja nogu na stajanju u namazu. Jedan od uvjeta za pozivanje dobru i odvraćanje od zla jeste da se drugome ne može osporavati ono o čemu postoje različita mišljenja među ulemom.

Ne smijemo zaboraviti ni održavanje međusobne komunikacije, pa makar to bio samo selam. U toj komunikaciji trebamo izbjegavati teške riječi i neprimjerene kvalifikacije. Ne mogu da nađem objašnjenje niti opravdanje za teške međusobne uvrede i etiketiranja iz usta (ili pera) onih koji klanjaju namaz, okreću se prema jednoj Kibli, uče jedan Kur'an, vjeruju u Jednog Boga i prihvataju jednog Poslanika.

Da bismo imali istinski međumuslimanskin dijalog trebamo poštovati islamsko naslijeđe naših muslimana. „Mi nismo repa bez korijena (…) Naša tradicija ima svoje temelje u Kur'an-i Kerimu i Vjerovjesnikovom Sunnetu“, reče naš uvaženi reisu-l-ulema u bajramskoj hutbi. Vrlo je ružno, pa i bezobrazno, govoriti o zabludi onih koji su stoljećima brižno čuvali emanet naše vjere, iznalazeći rješenja, trpeći zatvaranja, torture i maltretiranja, a mnogi su na tom putu i živote svoje dali. Prije nekoliko dana na jednoj domaćoj TV stanici gledao sam kako se podučava farz namazu, a sunnet namazi se uopće ne spominju. Vjersko obrazovanje i edukacija trebaju ostati isključivo u nadležnosti Rijaseta IZ. Drugačiji pristup obrazovanju može nam donijeti velike nevolje.

I na kraju, potrebno je ne ulaziti u pitanja oko kojih postoje različita mišljenja i držati se onoga što nam je zajedničko, te izbjegavati sve riječi i postupke koji ismijavaju i omalovažavaju drugog i drugačijeg. Svi bismo trebali razvijati u sebi lijepo mišljenje o drugome, a to znači, tragati za onim što je lijepo kod njega, a zanemariti ono što mislimo da nije dobro, čineći Allahu dovu da ga uputi.

Mogli bismo još ovako nabrajati, ali i ovo bi bilo dovoljno ako bismo se iskreno okrenuli jedan drugome. Put dijaloga jeste težak i zahtijeva mnogo strpljenja, truda, mudrosti, znanja i ustrajnosti. Ali, zar Uzvišeni Allah ne navodi u Kur'anu Njegov razgovor sa Iblisom, pa zašto mi ne bismo razgovarali jedni sa drugima?!

preporod.com

Izvor: akos.ba



Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.