Ka konstruktivnom „selefijsko“ – „tradicionalnom“ dijalogu

0
9

Dijalog/rasprava među sljedbenicima različitih doktrinarnih pravaca i učenja, unutar muslimanskog intelektualnog/da’vetskog kruga, odavno je izašao iz okvira izvornog islamskog poimanja dijaloga i razmjene mišljenja i pretvorio se u poligon za međumuslimanska trvenja i prepucavanja, a ako hoćete i za ličnu promociju i samodokazivanje. Jedan od najčešćih oblika povrede islamskih, etičko-moralnih, načela dijaloga/rasprave jeste pripisivanje oponentu stavova i mišljenja koje nikada nije kazao niti zastupao, izvlačenje njegovih riječi iz konteksta i spuštanje njegovih generalnih/općih stavova na pojedinačne slučajeve i njihovo proizvoljno tumačenje, a sve u cilju njegove naučne i moralne diskvalifikacije.

Često se u tu svrhu, zavisno od potrebe i situacije, koriste/zloupotrebljavaju kur’anski ajeti i poslanikovi hadisi, istrgnuti iz njihovog pravog smisla i konteksta, što ovoj pojavi daje karakter „skrnavljenja/ilhada“ Božijih ajeta i njihove zloupotrebe. To nas ne bi trebalo čuditi ako znamo da su fanatici (fanatizam lat. strastvena, zanesenjačka slijepa odanost nekom čovjeku ili ideji), iz nekih ranijih generacija islamskog ummeta, za potrebe dokazivanja vlastitih uvjerenja i pravnih stavova i diskvalifikaciju oponenta (muhalif), bili spremni čak izmisliti posebne „hadise“, izjave ashaba i tumačenja kur’anskih ajeta, koja nisu imala utemeljenje ni u klasičnoj tefsirskoj nauci ni u arapskom jeziku. Vjerovatno ste čuli za lažne „hadise“ o Ebu Hanifi, Nu’manu ibn Sabitu i Šafiji, Muhammedu ibn Idrisu, koji prvog uzdižu a drugog kude, i obrnuto. Naprimjer, poznata je izmišljotina hanefijskih fanatika koji su Poslaniku s.a.v.s. pripisali ove riječi: ”Pojavit će se u mom ummetu čovjek po imenu Muhamed ibn Idris, koji će za ummet biti gori nego Iblis.” Dok su šafijski fanatici, pošto je imam Ebu Hanife umro iste godine kada se rodio imam Šafija (150. H.g.), govorili: ”Ebu Hanife je morao umrijeti, jer se rodio Šafija.”

Fanatizam/pristrasnost u prenošenju, navođenju i citiranju oponentnih mišljenja odlika je uskogrudnih i površnih ljudi, čija logika ne doseže dalje od njihovog „ideološkog/mezhebskog tora“ i koji u diskreditaciji oponenta vide priliku za lično ostvarenje i zadovoljavanje najnižih poriva duše. Ova pojava, u manjoj ili većoj mjeri, prisutna je u svim muslimanskim grupacijama, koje, institucionalno ili samostalno, djeluju na prostorima Bosne i Hercegovine, i traje, s manjim ili većim prekidima, još od ratnih dana (dolaska islamskih dobrovoljaca/humanitaraca u Bosnu i Hercegovinu) pa do danas.

U nastavku ovog teksta, navest ću nekoliko reprezentativnih primjera neobjektivnog i pristrasnog odnosa prema oponentima i njihovim autoritetima. Ko se još ne sjeća knjige dr. Jusufa el-Kardavija „Halal i haram“ u islamu? Pojava ove knjige predstavljala je pravo osvježenje na bosanskohercegovačkoj naučno-teološkoj sceni, jer je to bilo prvo sveobuhvatno i detaljnim argumentima potkrijepljeno/obrazloženo fikhsko djelo na našem govornom području. Neki protagonisti selefijske da’ve koja je tada bila u zamahu, zbog neslaganja sa nekim Kardavijevim pravnim mišljenjima, a ponajprije sa njegovim pravničkim pristupom i metodologijom preferiranja (terdžih), prije nego su i pročitali ovu knjigu, dali su joj negativnu ocjenu, što se najbolje vidi iz „šaljivog“ naziva za ovu knjigu – „Halal i halal u islamu“ – koji je u to vrijeme kružio u selefijskim krugovima (neki ga i danas koriste), a koji je na najbolji način oslikavao nivo tadašnje „selefijske svijesti“ i nespremnost „selefijskih daija“ da objektivno sagledaju/prihvate oponentna mišljenja (nažalost i sam sam bio jedan od onih koji su se uhvatili u ovu stupicu).

ad

Nekako u isto vrijeme, a kao reakcija na sve masovniju „selefijsku prisutnost“ na bošnjačkoj da’vetskoj sceni, pojavili su se tekstovi koji su, na izrazito štur, proizvoljan, aučno neutemeljen, a vrlo često i tendenciozan način, pokušali osporiti „selefijsko“ tumačenje vjerskih tekstova i temeljnih vjerskih istina, a posebno onih iz normativnog domena, predstaviti ga kao naučno neutemeljeno i smjestiti izvan općeprihavćenih, šerijatsko-pravnih, okvira, kao što su tekstovi u kojima je „selefijska da’va“ tumačena kao redukcionističko, retrogradno/antiracionalno i antitradicionalno djelovanje a njeno, relativno, brzo širenje u nekim bošnjačkim, posebno omladinskim, krugovima pravdano je isključivo materijalnim razlozima. Od tog vremena, u našem narodu uvriježilo se „vjerovanje“ da „selefije“/“vehabije“ za praktikovanje nekih vjerskih propisa (puštanje brade, nošenje hidžaba) uzimaju mjesečnu materijalnu naknadu, koja varira ovisno o „stažu“ u selefijskoj zajednici. Dakle, umjesto naučnog i argumentovanog odgovora na „novo“ i našem podneblju „stranom“ učenju i praktikovanju vjere, ponuđene su najprizemnije optužbe.

Na ovu činjenicu, vrlo inteligentno i dosjetljivo, ukazao je dr. Ahmet Alibašić u svom tekstu Kako pobijediti „vehabizam“?, koji je, obzirom da je objavljen u centralnom glasilu Islamske zajednice Preporodu, imao i službenu verifikaciju, i koji je predstavljao značajan zaokret u odnosu Islamske zajednice prema „problemu selefizma/vaninsititucionalnog tumečanja islama“. Alibašić u ovom tekstu postavlja nekoliko logičnih teza, koje bi oni koji se bave ovim pitanjem, a prije svega nadležne službe i institucije IZ-a koje su odgovorne za implementaciju teorijskih učenja Islamske zajednice/„Islamsku tradiciju Bošnjaka“, na terenu. Evo samo nekih od Alibašićevih zanimljivih i konstruktivnih zapažanja. „Iako se rasprave o vehabizmu u nas vode već neko vrijeme, a u cilju odbrane, “bosanskog islama”,još niko nije pokušao definirati “vehabizam”. Tako je jedino moguće da se “vehabizam” u nas koristi kao etiketa za sve što je vjerski drugačije, a nama neprihvatljivo..“

„Ova definicija je važna, jer bi nam pomogla da vidimo u čemu je zapravo problem. Kad jednom pokušamo definirati “vehabizam”, kao što smo, evo, počeli definirati “islamsku tradiciju Bošnjaka” tek ćemo onda uvidjeti koliko je zapravo kompleksan fenomen o kome govorimo i koliko je uopšte ovaj termin odgovarajući. Ustvari, neki će biti dobrano iznenađeni činjenicom da ni sami nisu baš tako revnosni “bosanski muslimani”, a neki će primjetiti i elemente vehabizma u svom manifestiranju vjere jer, primjerice, spajaju namaze na putu, neklanjaju 20 rekata teravije, nisu zvali lokalnog imama da im prouči mevlud kad su uselili u novi stan, ne sjede u džematu dok mujezin ne završi sa zikrom, ne klanjaju šesnaest rekata džume-namaza, nisu baš maturidije u akaidu, itd.

Čini se da najveća opasnost po naše džamije i džemate dolazi od sterilizanog, formaliziranog, denormativiziranog islama svedenog na kulturu i običaje naših dragih deda i nena, slobodne aktivnosti i koncerte; islama kojeg ne odgovara na unutarnji nemir i zapitanost mladih i starih u BiH. Svi koji misle da ima puno “vehabija” prave zamjenu teza. To je zapravo privid: nema puno “vehabija” u našim džamijama, već ima malo “bosanskih muslimana”, pa onda ono malo “vehabija” čine 80% džemata, a zapravo ih je svega pet – šest. Pravo pitanje nije otkud ovoliko “vehabija”?, nego gdje su nam “bosanski muslimani”?

„Mnogo veća opasnost po “bosanski islam” je sadašnji odnos nekih od nas prema našim obavezama i misiji. Nema bojazni da će “vehabije” preuzeti naše džamije, ali zato postoji realna opasnost da naše džamije koje smo ustavom, rezolucijama i drugim aktima “zaštitili” od “vehabija” i drugih ostanu prazne poput nekih zapadnoevropskih crkava, jer u njima nismo ponudili odgovore na istinske izazove i prijetnje našega modernog, postmodernog, tranzicionog, postratnog i kakvog sve ne društva koje karakterišu između agnosticizam, materijalizam, hedonizam, konzumerizam, apatija, društvena nepravda, korupcija, i sl.“  

Ovaj Alibašićev tekst mogao bi poslužiti kao dobar obrazac i podloga za unutarbošnjački, vjerski dijalog i ublažavanje posljedica prisustva različitih muslimanskih, doktrinarnih i pravnih, interpretacija i praksi u našim džematima, ali za to će biti potrebno puno strpljenja, napornog rada, znanja, mudrosti i kompromisa, jer još uvijek, na jednoj i drugoj strani, i među „selefijama“ i „tradicionalistima“ postoji značajan broj pojedinaca koji ne žele dijalog i koji sebe i svoje razumijevanje vjere vide kao jedini kriterij istine.

Animoziteti između nekih „selefijskih“ i „tradicionalnih“ (uglavnom sufijskih), grupa i pojedinaca, u posljednjih nekoliko mjeseci, eskalirali su u otvoreno neprijateljstvo i mržnju (s jedne strane imamo „selefijske“ daije koji čine sve da naruše/ospore/obore autoritet Islamske zajednice, a s druge strane imamo imame i profesore koji vodeće selefijske autoritete, a prije svega Muhameda ibn Abdulvehhaba, Allah mu se smilovao, predstavljaju kao „ideološke utemeljitelje terorizma“), koja bi vrlo lahko mogla „zapaliti“ i one „umjerene“ među nama, ukoliko se ovim problemom ne počnemo baviti institucionalno, studiozno i argumentovano, i ukoliko u njegovo rješavanje ne uključimo sve pozitivne snage sa „svih“ strana, pri čemu glavnu riječ, svakako, mora voditi Islamska zajednica, kao krovna vjerska institucija i jedini autentični nosilac Menšure posljednje islamske vlasti.

Piše: Mr. Semir Imamović

 

Izvor: saff.ba



Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.