Brisanje historijskog pamćenja

0
420

Piše: dr. Halid Sa'd el-Nedžar / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Projekti i planovi za uništavanje islamskog ummeta i brisanje njegovog identiteta su mnogostruki i razgranati, svjedno radilo se o planovima vanjskih neprijatelja islama i muslimana, ili pak o planovima i projektima varalica i mešetara unutar islamskog ummeta.

Neki od njih fokusirani su na identitet ummeta, bilo da se radi njegovoj historiji, jeziku ili vjeri, a nekima je opet cilj da se spriječi materijalni napredak muslimana i da se on ograniči u okvirima kulture potrošnje i življenja ovisno o tome šta proizvodi moderna i ”napredna” zapadnjačka mašina.

Ono što potiče uspjeh ovih projekata je poznata historijska jednačina da “gubitnik uvijek voli oponašati pobjednika”, a to garantira ovisnost o Zapadu u svemu, kako u nebitnim i marginalnim stvarima poput mode, tako isto i u stvarima koje se tiču vjere i kulture, poput praznika, tradicije, kulture odijevanja i ishrane, i sl. 

ad

Rezultat toga su odsutni (uspavani) narodi od kojih se ne očekuju nikakve revolucionarne ideje, niti preporod, jer lukavi neprijatelj je svjestan učinaka onoga što danonoćno planira za islamski ummet.

Jedna od grana ovog projekta je i pokušaj da se islamsko naslijeđe zadrži u dva okvira: politički i vremenski. Naime, ovi planeri, vanjski i unutarnji, tvrde da su (kroz historiju islama) islamski učenjaci i pravnici bili podređeni sultanu i da su govorili ono što je sultan ili halifa htio, iako im je dobro poznato da četverica imama (utemeljitelji četiri poznate i priznate pravne škole u islamu) nisu bila bespogovorno lojalna sultanu.

Ebu Hanife je umro u zatvoru, imam Malik je bičevan jer je odbio poslušnost halifi, imam Šafija nikada nije stajao pred vratima vladara i namjesnika, a protivljenje Ahmeda bin Hanbala nakaradnom učenju o stvorenosti Kur'ana, koju su podržavale neke abasijske halife, osvjetljavalo je horizont muslimanima i održavalo ih na stazi Sunneta, i općepoznato je, na osnovu vjerodostojnih predaja i historijskih činjenica, da su islamski učenjaci u vrijeme islamske vlasti, uglavnom bili daleko od sultanovih vrata.

Najpoznatija stvar na koju smo ponosni u našem civilizacijskom modelu je da je društvo bilo nezavisno u svojim službama i poslovima i da se muslimanski vladar nije miješao u njihove poslove, kao što je rekao Bernard Lewis u televizijskom intervjuu: ”Najmanji diktator na Istoku danas uživa mnogo puta veću moć od one koju je uživao najveći halifa u istoriji muslimana.” (Muhamed Dželal el-Kassas, ”Bitka simbola”)

Također, jedan od ogranaka ovog antiislamskog projekta je da su naša pitanja, nakon zapadne okupacije, postala zapravo njihova pitanja, jer islamski ummet, prije pada hilafeta, nikada nije raspravljao o onome što je poznato kao nekakvo ”žensko pitanje” (jer su propisi i prava žena u islamu potpuno jasna i zagarantirana), i niko se nije raspravljao o tome treba li suditi po Šerijatu ili ne treba.

Ibn Haldun u svom poznatom djelu El-Mukaddima, veli: ”Potlačeni narodi pogoršavaju svoj moral i što se oni kao ličnosti više marginaliziraju sve više postaju poput životinja, koje ne zanima ništa osim hrane i nagona za samoodržanjem. Kada države počnu propadati, u njima se namnože astrolozi, vračari, razmetljivci, lažljivci, prošire se glasine, ljudi se upuštaju u preduge i jalove rasprave, smanji se istinska spoznaja i poveća zbunjenost. Tada se pomiješa i spaja ono što je inače nespojivo, pa se tako istina pomiješa sa lažima, džihad sa ubijanjem, u društvu prevladava strah i teror, ljudi traže utočište u raznim sektama, glas laži postane snažan a glas istine tih, nada umire i povećava se usamljenost kod razboritih ljudi, a  plemenska pripadnost postaje sve snažnija.”

U noći kada je Izrael napao egipatsku vojsku 1967. godine, sve radio stanice emitovale su mjesečnu zabavu poznate pjevačice Ummu Kulsum. Zabava je uspjela, a mi smo izgubili Jerusalim, Golan, Zapadnu obalu, nekoliko hiljada ljudi i doživjeli vječnu vojničku sramotu. Danas pažnju naše djece usmjeravamo prema svijetu pjevanja i plesa, te prema svijetu sporta. Svijet igre i zabave, svijet šou-biznisa postao je opijum za široke narodne mase koje same sebe izjedaju.

Stoga, otvoreno i iskreno želim kazati da je društvo, u kojem se crveni tepisi steru za razne pjevače i pjevačice, za narodne zabavljače i cirkusante, društvo u kojem pjevačica, a pogotovo sportista, zaradi za jedan mjesec onoliko koliko učitelj zaradi tokom cijelog svog života, osuđeno da kleči u ”mihrabu” neznanja, bezvrijednosti, požude i nemorala.  

Izvor: saff.ba



Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.