Arapski svijet je u ratu sa samim sobom

0
6

Sirija, Hezbollah

Blisti Istok, Iran, Šam – Eventualni raspad arapskog svijeta u sektaške cjeline bi bio očekivani rasplet događaja.

Piše: Lamis Andoni

Kao da ozbiljne štete izazvane invazijom predvođenom Amerikancima na Irak, te izraelska okupacija Palestine nisu dovoljne, arapski svijet je sada zapao u proces autodestruktivne sektaške polarizacije i nasilja.

Iako je istina da je rat u Irakuiz 2003. godine doveo do rasta sektaških grupa, mnogi arapski politički čelnici, vjerski propovjednici pa čak i neki intelektualci su raspirivali sektašku mržnju i netrpeljivost, u sklopu najobičnije borbe za moć i utjecaj.

ad

Ono čemu svjedočimo je ružno sektaštvo arapskih društava što utječe na to kako ljudi gledaju na život, na riječi koje koriste i na njihov stav, jer ti isti ljudi budu zarobljeni u rovovima površnosti koji zamagle umove i zatvore srca.

Stanje zbunjenosti i straha, koje proizilazi iz svega toga, tjera mnoge da prihvate mitove “zamotane u sektaške stavove” koje demoniziraju ovu ili onu sektu, pa čak i da odobre, u slučaju ISIL-a, užasne zločine protiv kršćanskih manjina i iračkih Jezida.

Sektaški govor

Sektaški govor više nije specijalnost otvoreno sektaških partija, već postojano prodire u svakodnevnu ‘spiku’ – izražen ili određenom terminologijom ili u navodno neutralnim “analizama” političkih razvoja događaja u regiji, ali i šire.

Primjera radi, neki sada kao dežurnog krivca za sve katastrofe vide Iran – što je u skorije vrijeme bilo primjetno kada su iranski hodočasnici optuženi za namjerno izazivanje meteža u Mekki prošlog septembra, a već dugo se tvrdi da je iransko-irački rat izazvan zlokobnim šiitskim planom da se kontroliraju suniti u arapskom svijetu.

Činjenica da je više od 450 Iranaca poginulo u metežu ili činjenica da je rat iz 1981. počeo kada je pokojni irački predsjednik Saddam Hussein ukinuo Alžirski sporazum o graničnim sporovima iz 1975. godine su stvari koje se prikladno previde.

Začudo, takav sektaški govor nije prevladavao tokom osmogodišnjeg iransko-iračkog rata, iako su prozapadnjačke arapske vlade – odnosno, one zemlje sa većinski sunitskim stanovništvom – bile te koje su poticale Saddama da izazove rat.

Dakako, šovinistička propaganda je bila jako prisutna, ali bez obzira kako ružna ona bila, nije bila sektaška već pokušaj da se okupe mase iza panarapske iračke odbrane arapskog svijeta od navodne historijske perzijske urote da se pokori arapski svijet.

Da budemo iskreni, Iran je sa svoje strane uradio što je mogao da raspiri antiarabizam – u što sam se uvjerila iz prve ruke dok sam kao reporterka izvještavala iz Teherana 1995. godine – ali se u ovaj poduhvat uključio mnogo ozbiljnije, u stvaranje i obuku sektaških iračkih šiitskih grupa koje su se vratile u Irak nakon američke invazije na zemlju.

Antikolonijalizam i Palestina

Prije ovoga, sektaški antišiitski govor nije dominirao arapskom kolektivnom psihom, koja je više bila oblikovana naslijeđem antikolonijalne borbe i posvećenosti palestinskom pitanju.

Zbog toga je većina Arapa, za razliku od prozapadnih arapskih vlada, otvoreno podržavala i slavila iransku revoluciju iz 1979., kojom je svrgnut režim Reze Pahlavija, koji je smatran “žandarmerijom” regije, zaduženom da štiti američke i izraelske interese.

Prozapadni arapski režimi su bili ti koji su strahovali i koji su poticali na protivljenje postrevolucionarnom Iranu, ne na sektaškoj bazi, već zbog žestokog rivaliteta nad utjecajem i kontrolom.

Tek je nešto više od deceniju kasnije strah od pretjeranog iranskog utjecaja na šiitske muslimane u zaljevskim zemljama postao velika briga za te režime – tvrdnja koja je također korištena kao izgovor za suzbijanje domaće opozicije.

Okupljanja protiv “šiitske prijetnje”, koja su u punom zamahu počela 2004., bila su dio formiranja osovine takozvanih “umjerenih” arapskih država, osovine koju je podržavao SAD, protiv šiitske osovine predvođene Iranom, a sve sa ciljem potkopavanja podrške za Hezbollah i Hamas, predstavnicima otpora Izraelu.

Jordanski kralj Abdullah je prvo 2004. a zatim i 2007. doveo do toga da antišiitski stavovi budu prihvatljiviji tako što se zalagao za nužnost suprotstavljanja širenju šiitskog polumjeseca u regiji.

Jordanski monarh je govorio o širenju političko-ideološkog polumjeseca kojeg je podržavao Iran, a ne o vjerskom sukobu, ali su njegove riječi hranile rastuću zvijer sektaštva i polarizacije.

Uzrečice “šiitsko širenje” i “šiitska prijetnja” su prodrle u govorni i pisani arapski jezik, kao dodatak namjernim opisima šiita kao “haradžita” (onih koji su napustili islam) te “Safavija” (što je referenca na dinastiju Safavid koja je vladala Iranom u 16. stoljeću).

Propovjednici predrasuda

Šokantno je to što mnogi arapski intelektualci ne samo da koriste takav pogrdan jezik, već se čini da su ih nasamarili propovjednici puni predrasuda, kao što je saudijski propovjednik Mohammad al-Arifi, koji je poticao plamen neprijateljstva protiv šiita.

Suzbijanje pretežno sunitskog otpora protiv američke vojske u Iraku, koje je predvodila šiitska sektaška vlada u Bagdadu, krišom je smatran dokazom vječite šiitske mržnje prema sunitima, a ne kao funkcionalni savez moći.

Nasilno ušutkavanje sirijskog narodnog ustanka, koje je u Siriji provodio vladajući alevitski režim i koje je u konačnici dovelo do rasta ekstremističkih sunitskih grupa, još jedno je poglavlje ispisano u mračnom scenariju.

Ali je ISIL bio taj koji je prvi objavio “rat šiitima” u pismu koje je osnivač te organizacije Jordanac Abu Musaab al-Zarqawi napisao Aymanu al-Zawahiriju, zamjeniku zapovjednika Al-Kaide. Zawahiri je odmah odbacio tu ideju, jer je to značilo da dovesti do toga da “muslimani ubijaju muslimane”. Zarqawi je ubijen 2006. godine.

Antišiitska propaganda, međutim, nije utjecala na popularnost libanskog šiitskog pokreta Hezbollah sve dok ta grupa nije poslala svoje snage u Siriji da pomognu režimu. Hassan Nasrallah je opravdao taj potez kao neophodnom zaštitom svetišta šiitskog heroja Sayeda Zeinaba, koje se nalazi u južnom Damasku.

Hezbollahov ulazak u sirijsku kaljužu se odlično uklopio u priču o “šiitskoj prijetnji”. Taj pokret više nije viđen kao pokret otpora, kako su ga mnogi simpatizeri smatrali, već kao sektaški glumac pod kontrolom Irana.

Slogan podjele

Promjena u stavu prema Hezbollahu je označila opasni zaokret pri čemu je slogan podjele “otpor šiitima” zamijenio slogane ujedinjenja “otpora Izraelu”, te “hljeba, oslobođenja i socijalne pravde” arapskih revolucija.

Skretanje pozornosti arapskog naroda sa borbe za palestinska prava i sa socioekonomskih pritužbi odgovara namjerama arapskih režima da opravdaju svoja savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama i ugnjetavanje arapskog nezadovoljstva.

Razdiranje arapskih društava tokom tog procesa i nije toliko bitno arapskim režimima, jer je sektaštvo postala još jedna alatka za podjelu ljudi, da se njima dominira i da se opravdaju ratovi i ugnjetavanja.

Na kraju, američki neokonzervativci koji su zagovarali takav razvoj događaja od devedesetih godina prošlog stoljeća mogu sada da se povuku i da odmore – mnogi Arapi iz brojnih razloga i ciljeva ispunjavaju proročanstvo o eventualnom slomu arapskog svijeta u sektaške cjeline.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.