Moji dragi musafiri.
Iz Sirije iz grada Halepa. Nekada najljepšeg grada u Siriji.
Nena, njene dvije kćerke i dvoje unučadi.
Bebe. Deset i dvanaest mjeseci
Našao sam ih kako sjede u tuzlanskom parku, same, umorne, uplašene.
Posebno mi je bilo emotivno vidjeti da momci iz Maroka iako ni sami nemaju donose hranu i slatkiše za sirijke.
Iako umorne, sijelilo se do kasno u noć.
Nana je najviše pričala o Siriji koju je napustila.
Emotivno je govorila o svojoj lijepoj kćeri koja je tamo bila ljekar i poginula tokom bombardovanja bolnice.
Jutros uz doručak, komšiluk daruje, neko na čelo neko stvarčice za bebe. Za nenu i dimije i bluza. Komšinica veli: “Nek obuče komotnije je hodat..”
Nena sirijka je zaplakala kad je vidjela ruže u avliji..
Halep su nekada krasile najljepše ruže, po nekim predavanjima ruže su u ove krajeve i stigle upravo iz Sirije iz Damaska.
“Ako date nekome svjetlost, ta svjetlost će vas čekati onda kada vi budete u mraku.”
kaže plemenita majka iz Sirije.
A svi mi imamo i čekamo svoj mrak, hoćemo li imati svjetlost do nas je…
Izvor: Nihad Suljić/facebook
