14. Novembar 2015

Obnovi svoj život: Ono što te snašlo nije te moglo zaobići, a ono što te zaobišlo nije te moglo snaći

KADA I KADER

 

Osjećaj vjernika da upravljanje svijetom ne izmiče Božijoj ruci, ulijeva ogromnu količinu smirenosti u njegovo srce. Koliko god događaji uzavriju, a stanja se mijenjaju, u njima se ništa neće desiti osim Uzvišenoga volja: “A Allah čini što hoće, ali većina ljudi ne zna.” (Jusuf, 21)

Ovo objašnjava pribjegavanje muslimana svom Gospodaru nakon izvršenja svojih obaveza. On se oslanja na Njega i nije opterećen sa rezultatima koje mu donosi budućnost, nakon što uloži svoj trud u poslovima koji su mu povjereni, u njihovoj pripremi i preventivnim mjerama.

Činjenica je da nema mjesta za nemir živaca i povećanje uznemirenosti spram stvari koje izlaze iz okvira naše volje.

Čovjek se ponekad kaje zbog svoje nemarnosti, a ponekad zaslužuje krajnju pogrdu zbog svog propusta. A što se tiče onoga što mu kader otkrije a u čemu on nema nikakva udjela, pa to je ono u čemu nema kajanja ili prijekora te stoga nema mjesta uznemirenosti i sumnji. Dunjaluk treba prihvatiti čvrsto, odlučno i hrabro. Oduševljen sam riječima hazreti Alije:

 

“Od kojeg, od moja dva dana smrti da bježim?

Od dana koji nije predodređen

ili dana za to određenog?

Od dana koji nije određen, nisam oprezan,

a od dana predodređenog ne spašava oprez!”

 

S ovom logikom smjeli čovjek sučeljava se smjelo sa povredama. A što se tiče onoga koji se udaljio od Allaha i gleda na događaje kao da su oni talas koji nadolazi, nekad jače a nekad slabije, u njemu se neko utopi, a neko se spasi, on živi praznog srca i s njim se poigravaju i događaji i pretpostavke.

 

Pribjegavanje kaderu (sudbini) i oslobađanju od sile i snage ulijeva smjelost u suočavanju s današnjicom i sutrašnjicom, te daje događajima takvu boju koja uljepšava ono što je mrsko i čini da čovjek prihvata lični i materijalni gubitak sa osmjehom.

O tome govore časni ajeti: “Reci: “Dogodiće nam se samo ono što Allah odredi. On je Gospodar naš. I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!” Reci: “Očekujete li za nas šta drugo osim dva dobra?” (Et-Tevbe, 51-52)

Ajeti podrazumjevaju pobjedu u bitci ili smrt bez pobjede a i to je pobjeda jer ono štoje kod Allaha, od nagrade, je čuvano i sigurno.

A što se tiče nevjernika, pa oni kad pobjede ili budu poraženi, oni su među dvije kazne: odgođenoj ili brzoj!

“A mi očekujemo da vas Allah sam ili rukama našim kazni. Pa isčekujte i mi ćemo s vama čekati.” (Et-Tevbe, 52)

Ovo je pozicija vjernika, u pogledu sudbine koji se odlikuje snagom i držanjem, bez primjesa sumnje i neodlučnosti.

Mnogi ljudi ne poznaju ovu činjenicu ili je negiraju pa oni rade svoje poslove noseći na svojim tijelima brige i negativna osjećanja. Oni ne strijepe samo od žalosti koje ih snađu nego strijepe i od onih žalosti, koje očekuju i pretpostavljaju da će im se u budućnosti desiti.

Koliko ih pogađa priviđenje koje popunjava njihove živote prilozima smrti i rušenja, i daje im privid da su oni s vama na vrijeme izloženi napadu, s jedne, a obmani s druge strane.

Karindži kaže: “Mnogi zreli ljudi žive a strah im nije nimalo manji od straha djece. Svi bi se mi mogli osloboditi devet desetina našeg straha izravno, ako bi uspjeli da odbacimo naše sklonosti, tražeći u tom cilju pomoć u činjenicama koje su potvrđene statistikom.

Najpoznatija firma za osiguranje u svijetu, firma “Levid” iz Londona, profitirala je na milione funti iskorištavajući naklonost ljudi slutnjama da će se dogoditi stvari i sa najmanjom vjerojatnoćom da se dogode. Ta firma uzima zalog od ljudi za krize kojih se oni boje i zbog kojih ih prati uznemirenost, a koje se u stvari teško mogu ikad dogoditi.

Ova firma ne naziva svoj posao zalogom, već ga naziva osiguranjem. Ova firma uspješno radi već dvjesta godina i ako se ne promjeni priroda i razmišljanje ljudi, moći će da uspješno posluje i narednih pedeset vjekova, primajući od ljudi osiguranje za obuću, brodove i drugo zato što se nezgode koje ljudi očekuju rijetko dešavaju.”

Strepnja od nepoznate budućnosti, očekivanje teških gubitaka i osjećaj nemoći, u podnošenju tih umišljanja, jeste tajna postojanja firmi za osiguranja i tajna njihovog brzog širenja. Na osnovu razlike – onog što se stvarno dogodi i onog što se događa u prividu – ove firme su stekle veliko bogatstvo iskorištavajući strah ljudi za svoje živote i imetke.

Karindži je pokušao da izliječi bolesnika od bolesnih privida na način da mu je navodio statistike o nesrećama koje se dešavaju ljudima na kopnu i na moru. To je lijek koji po našem mišljenju liječi problem u potpunosti koji se nužno širi, zato što srca ostaju prazna bez imana.

Savremena civilizacija ima loše mišljenje o Allahu i zbog toga je njeno povjerenje u Njega poljuljano. Zato ona bolesti poput ove liječi lošim lijekovima; davanjem zaloga, koje nazivaju osiguranjem i statistikama kojima objašnjavaju, zastrašenim ljudima, da je procenat katastrofa manji od onoga što predviđaju.

Mi odobravamo preventivu za budućnost, u pružanju nadoknade, svakom ko je pogođen, ali negiramo trgovanje strahom proisteklom iz manjkavosti ubjeđenja, kao što to čine osiguravajuća preduzeća. Negiramo bojazan, koja obuzima strašljivce kada ih sumnja pritisne u iščekivanju smrti skrivene na svim horizontima!

Poslušaj priču jednog trgovca koji je uobičajio da sebe kažnjava ovakvim razmišljanjima: “Šta će se dogoditi ako se sudari voz koji prevozi robu? Šta će biti ako most pukne u momentu dok voz prelazi preko njega…?”

Da, njegova roba je osigurana, ali on se boji toga šta ako ne stigne u određeno vrijeme, on će izgubiti mušterije. Opteretio je sebe velikom uznemirenošću do te mjere, da je pomislio d aje već obolio od čira na želudcu. Otišao je Ljekaru i on mu je potvrdio da je zdrav, osim što je uzbuđenih živaca. Pa kaže dotični: “Kad mi je to rekao doktor osjetio sam se kao da sam izveden iz tame na svjetlo, pa sam upitao sebe koliko vozila robe sam iskoristio u prošloj godini?”

Odgovor je bio: 25.000 vozila.

Onda sam upitao sebe: “Koliko ovih vozila se uništilo iz nekog razloga?”

Odgovor je bio: Pet vozila.

Tada sam sam sebi rekao: Pet od dvadeset i pet hiljada vozila! Znaš li šta to znači!

To znači da je prosjek gubitka jedno vozilo na pet hiljada! Pa zbog čega biti uznemiren!?

A ja kažem: Ulijevanje smirenosti u duše ljudi, uz pravilno objašnjenje činjenica na spomenuti način je dobra stvar.

Ali to ne može da zaštiti one s crnom prirodom i one s nejasnim predstavama.

Zaista će pesimista ustuknuti pred predviđanjima, jer se njegovi crni oblaci formiraju od njega samoga.

Sve dotle, dok slabost imana njime vlada, on će pretpostavljati nesreću. I neće se smiriti duše takvih, osim sa čistom vjerom u Allaha, predavanjem Njemu i zadovoljstvom onim što je On odredio.

To je ono što preporučuje Islam.

Poslanik kaže: “Čovjek ne vjeruje dok ne povjeruje u kadr: da sve što se događa biva Božijom voljom i određenjem, kako od dobra tako i od zla, tako da zna da ono što ga je snašlo nije ga moglo zaobići, a ono što ga je zaobišlO nije ga moglo snaći.”

Ovakav osjećaj oslabađa čovjeka mnogih tegoba i otklanja teške brige, zato Božiji Poslanik kaže: “Sreća čovjeka je u tome da bude zadovoljan sa onim što mu Allah određuje, a nesreća čovjeka je da ostavlja traženje dobra od Allaha, a nesreća mu je i u tome, da je nezadovoljan onim što mu je Allah odredio. ”

Moramo da predstavimo po drugi put, da okvir predanja počinje s onim što nadvladava običnu volju i s onim što izlazi iz kruga slobodne volje.

Nema pravdanja kaderom, i nema mjesta govoru o kaderu tamo gdje imaš mogućnost da činiš ili da ostaviš. A nakon što tvoja volja dostigne krajnji domet, tada bez plahovitosti i uznemirenosti prepusti stvari Uzvišenom Upravljaču njihovom, koji će ih urediti kako hoće.

Čudno je da neki vjernici pravilno ne shvataju i pribjegavaju mirovanju i izoliranosti, ili pribjegavaju sjedenju i prave se nemoćnim, u ime oslanjanja na Allaha i predaje vodstva Njemu.

Ovo je suludost i bogohulnost, a ne razum i iman. Njih najbolje oslikavaju riječi pjesnika:

”A zalaganje za nafaku je grijeh,

jer je nafaka raspoređena,

a grijeh će čovjeka oboriti. ”

 

Ovo je prazan govor! Odnos ljudi spram Allaha je zaista čudan! Ovog američkog trgovca mori nesanica zato što se on iz straha za svoju nafaku, boji rušenja mosta pod njegovom robom, a ovaj arapski pjesnik želi da utone u duboki san i da se ne umara radi nafake jer je ona raspodIjeljena!

A istina je između ove dvije krajnosti, pa mi radimo posao koji se traži i odbacujemo sumnju iz naših srca, nakon što obavimo ono što je bilo na nama, uz potpuno zadovoljstvo s onim što će Allah učiniti s nama, a on neće učiniti ništa osim dobro.

Hadisi o kaderu su lijek za pesimizam i uzrujanost, a nisu isprika za lijenost i nemarnost.

Promatranje sudbine, izvan okvira naše slobodne volje, i promatranje Božijeg djela u svemu što se dešava od slatkoga i gorkoga, dobroga i lošega kontroliše naklonjenosti, oslobađa ih oštrine i pretjeranosti.

Zbog toga pametne ljude i ljude od iskustva vidiš da su umjereni u svojoj radosti i žalosti, sreći i tuzi.

Ponekad ova umjerenost dostiže granicu hladnoće i pomanjkanja interesa, prihvatanje naslada i nelagodnosti sa osjećajem neutralnosti, a o tome Ebu-l-‘Ala kaže:

U mojoj vjeri i uvjerenju,

bez koristi su naricanje onoga ko plače

i lijep glas pjevača,

slični su glasu o smrti,

kad se mjeri glasom o radosnoj vijesti,

Plakala vam ta golubica ili pjevala, ona se ljulja na grani.

A El-Mutenebbi kaže:

“Ne pokazujem sudbinu niti pohvalom niti kuđenjem, njen udarac nije iz neznanja niti se odbija blagošću.”

A cilj, do kojega ovi žele doći iako se razlikuju njihove predstave o njemu, jeste onaj isti cilj o kojem govori Kur’anski ajet: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, To je Allahu zaista lahko da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne bi previše radovali onome što vam On da. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce.” (El-Hadid, 22-23)

Ovim se ne želi istisnuti prirodan osjećaj čovjeka za bolom i radošću. Cilj je sprečavanje potpunog utapanja; jer i nekontrolisana radost ima opojnu moć koja izlazi van okvira ispravnosti, a i pretjerana žalost ima moć da uništava volju.

Pa vjernik, koji vidi Božije djelo u svemu što ga snalazi, ne tumara između ovih utjecaja i emocija, pa da ga to izdiže na vrhunac ili srozava do niskosti. On pribjegava umjerenosti i kontroliše svoje nerve, a to su samo neki plodovi vjerovanja u kader.

Čovjeka slabića zastrašuje teškoća i razvodnjava mu misli, umjesto da smanji svoje nesreće suočavanjem sa stvarnošću i njenim prihvatanjem on se prepušta tugi koja samo uvećava njegovu nesreću i ništa ne mijenja.

Pogledaj Rumija kako je postupio, kada je izgubio svog sina:

 

A djeca naša su kao organi naši,

bilo koje da izgubiš tragedija je očigledna!

Da li sluh nakon oka može nadomjestiti mjesto njegovo?

Ili oko nakon sluha da ga nadoknadi!

Zatim uzrujanost pritjesni ranjenog čovjeka, ruši njegove nerve i on šalje sulude pozive za pomoć:

Nisam radostan da ga prodam po cijeni njegovoj,

pa makar cijena bila boravak u džennetu vječnom.

 

Koja je vrijednost ovog jadikovanja i prkosa? Koji je njegov utjecaj na dunjaluku i ahiretu? Ništa osim žalosti.

A što se tiče stava onih sa zdravim ubjeđenjem i dostojanstvenog predanja, možemo ga vidjeti u životopisu Jakuba kada su mu došli njegovi sinovi pretvarajući se da plaču zbog toga što su izgubili Jusufa, jer ga je vuk pojeo, kao što su rekli. U toj prilici Jakub, koji je izgubio sina, govori: “Ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” (Jusuf, 18)

Pogledaj čovjeka dok očekuje odsutnog za koga nije siguran da li je živ ili mrtav, a njegovo čekanje je trajalo bez koristi.

Pored starca koji živi u nadi u budućnost prolaze godine, a onda umjesto da mu se vrati sin koga očekuje, on gubi i drugog sina, i tako staru ranu pojačava nova!

Šta on čini? Da li on traži utjehu za svoju tugu u vapajima i uzrujanosti?

Ne, on po drugi put govori: “Ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je!” (Jusuf, 83)

Njega očaj nije slomio, pa nije jecao, kao štoje to pjesnik učinio:

Opterećen sam uzdisajima jutra

i  podnio sam ih,

al’ za uzdahe večeri,

ni dvije ruke mi pomogle nisu.

Da, Jakub je podnio drugu tragediju sa istom jačinom emocija, sa kakvom je podnio i prvu, i ostao je odan milosti Božijoj, očekujući sutrašnji dan sa zrakama nade u svom srcu. On kaže svojim sinovima: “Idite i raspitajte se o Jusufu i bratu njegovu i ne gubite nadu u milost Allahovu, samo nevjernici gube nadu u Božiju milost.” (Jusuf, 87)

Iz ovako uzvišenog ponašanja možemo uzeti sebi uzor i naučiti postojanost naspram žestokih oluja.

Šta ti možeš uraditi ako te pogodi kakva nesreća?

Ako si u stanju da izmjeniš problem onda strpljivost postaje glupa, a zadovoljstvo time je blesavo. A ako ono što te snašlo prelazi tvoje mogućnosti, da li ima boljeg izlaza od postojanosti i kontrole uznemirenosti? I da li postoji bolji postupak od priznanja stvarnosti i iščekivanja njene promjene od Uzvišene Volje i Onoga koji daruje mnoga dobra? Zaista ubodi događaja ponekad budu razlog buđenja pospanog imana i razlogom povratka čovjeka Allahu.

Ovakav rezultat čini da bolest bude lijek, a nevolja nagrada. A to je bez sumnje najslađi plod ubjeđenja i zadovoljstva onim što čini Gospodar svjetova.

To je plod koji je slađi od onoga što spominje Karindži koji umjesto vjerovanja u kada i kader traži od čovjeka, kojeg su zadesile teškoće, da ostane ravnodušan pred njima poput stada bivola ili panja kakva debelog drveta.

On ima opravdanje za ono što kaže jer on nije došao do lijeka koji mi imamo, pa čujmo šta on kaže: “Odbio sam jednom da prihvatim stvar koja se preda mnom ispriječila, bio sam uporan, pa sam se suprotstavio, sekirao i ljutio, a noći pretvorio u nesanicu. Nakon godinu dana, teške psihičke kazne, prihvatio sam ovu neizbježnu stvar za koju sam od samog početka znao da se ne može izmjeniti. To je ono što me navelo da ponavljam riječi pjesnika Volta Hajtmana:

Lijepo li je suočit se s mrakom,

teškoćom i glađu,

nesrećama i tragedijama.

Prijekorom i grđenjem

puput životinje ili kakva panja!

Proveo sam dvanaest godina svoga života sa stokom, a nisam vidio nijednu kravu da se sekira zbog toga što trava gori ili zbog toga što se suši u nedostatku kiše, ili zbog toga što njen vo bude s drugom kravom. Zaista se stoka suprotstavlja nezgodama, pa i gladi, s punim mirom, i zbog toga je malo onog što dovodi do loma živaca ili čira na želucu neku životinju!”

To je životinjski lijek koji on predlaže za suprotstavljanje nesrećama! To su rezultati koje on očekuje!

A mi muslimani ne vidimo, u ovoj namjernoj gluposti, najveći uzor za liječenje čovjeka od žalosti.

Zaista je predanost Allahu bolja od ove njegove gluposti! A gdje je vrijednost riječi pjesnika Hajtmana u odnosu na riječi Uzvišenog Allaha dž.š.: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje, malo sa strahom i gladovanjem i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetinu. A ti obraduj izdržljive, one koji kad ih kakva nevolja zadesi samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo”. Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost, oni su na pravom putu!” (El-Bekare, 155-157)

A okretnost u suočavanju sa teškoćama samo je jedan od rezultata imana i upućenosti.

A lijepo je, od čovjeka da – teškoći koja je u prolaznoj fazi – u pobjedi nad njom postupa lijepo nakon što je njena žestina oslabljena.

Ovakva okretnost je znak odgajanja u okrilju Allahove milosti i smirenosti pri susretu s Njegovom odredbom (kaderom).

Zatim je u komuniciranju s ljudima ona najuspješnije sredstvo za suzbijanje njihove svojeglavosti, čak i za to da ih pridobiješ.

U predaji stoji: “Probao sam blagost i sablju- pa sam blagost našao oštrijom. ”

Okretan vjernik prati događaje, ne kao slabić ili licemjer, on ih dočekuje kao hrvač na pozornici, pazeći pošteno da svoju slabu stranu ne otkrije očekivanom protivniku.

O  ovome poznati psiholog kaže: “Nikome od nas nije podarena snaga koja ga čini sposobnim da se suprotstavi onome što će se sigurno dogoditi, a zatim mu ostane toliko snage da može ostvariti život pun sreće.”

Na tebi je da biraš jedno od ovo dvoje: da se pogneš dok ne prođe oluja u sigurnosti, ili da se ispriječiš pred njom izlažući se time propasti. Iskustvo ove vrste doživio sam na mom imanju kad je zapuhao na njemu jak vjetar, ali stabla se nisu povila sa olujom već su ostala uspravna prkoseći jačini vjetra i uskoro su bila polomljena s komadima koje je vjetar nosio. Moja stabla nisu imala “mudrosti” kao mlada stabla u Kanadi. Vidio sam da su stalno zelena i povijaju se pod olujama koje prolaze iznad njih.”

Mislim da su ove riječi lijep komentar Poslanikovog a.s. hadisa: “Primjer vjernika je kao primjer usjeva, vjetar ga stalno povija, kao što vjernika stalno pogađaju teškoće. A primjer nevjernika je kao primjer stabla pirinča koji se ne povija dok se ne poženje. “A u drugoj predaji se kaže: “Primjer vjernika je kao primjer nježne stabljike od usjeva, vjetar je jednom povije, a onda je uspravi, sve dok ne ojača i ne sazrije. A primjer nevjernika je kao primjer stabljike pirinča, čvrsto povezane sa svojim korijenom – ne povija se s vjetrom, zbog svoje čvrstine, sve dok ne bude odjedanput slomljena.”[1]

 

Ovakva okretnost u suočavanju sa teškom stvarnošću ponekad od tebe traži osmjeh i da se opteretiš time da je lijepo primiš, ne zbog toga što voliš da ona potraje, nego radi ublažavanja jačine tjeskobe u njoj, baš onako kako kaže pjesnik:

Kad vidjeh sjede vlasti na tjemenu

šta da kažem osim: Dobro došle!

 

Ovaj savjet je onaj savjet koji nam preporučuje Karindži riječima: “Zaista brzina kojom mi primamo stvarnost, ako nema drugog izlaza,daje začuđujuće rezultate, ne prođe dugo, a mi sebe privolimo na zadovoljstvo ovom stvarnošću, a zatim je prepuštamo potpunom zaboravu.”

Vilijem Džejms veli: “Budi spreman da prihvatiš ono što se mora dogoditi, jer je to prihvatanje prvi korak ka nadvladavanju svih teškoća koje prate jednu stvar.”

Ovo zadovoljstvo je jedna vrsta lijepe utjehe i lijepa riječ umirenja, i razuman čovjek ne može shvatiti kako su životne teškoće pohvalni ciljevi za kojima bi trebalo željno tragati.

Ima li iko da voli biti slijep?

Božiji Poslanik je to mrzio za sebe i molio Allaha dž.š. da mu da zadovoljstvo u svim čulima, i svaki vjernik, a i svaki čovjek želi da živi do određenog edžela sa zdravim osjetilima.

No, neki ljudi iskušani su gubitkom vida, pa hoće li se prepustiti bolu, da ih para sve dok se od žalosti ne istope?

Ne nikako!

U onome što Poslanik prenosi od Allaha dž.š., u hadisi kudsiji, se kaže: “Kad uzmem čovjeku njegov vid (dva oka) pa u tome osjeti nedostatak neće imati druge nagrade osim dženneta, ako mi bude zahvalan.”

Ovo je plemenita utjeha i radost, u kojoj ožalošćeni nalazi lijek koji će ublažiti njegovu tugu i otkloniti njegovu žalost. Da li se iz ovog govora treba razumiti da je slijepost cilj za kojim treba tragati i da su dunjalučki bolovi visoke pozicije kojima se izlažu oni koji traže nagradu i oni koji vole džennet?

Razmišljanja sufija upala su u provaliju i povukla za sobom veliki broj muslimana, pa su oni obmanuti u ovom životu kroz svoj trud, što je oslabilo njihovu snagu, a njihova najveća vrijednost sastoji se od toga da tumaraju po tamnim horizontima nedaća i teškoća!

Tajna je u mješanju između dvije sasvim različite oblasti. Oblast “Ono što mora biti” i oblast “Ono što ne mora biti.”

Uzrog pogreške leži u poistovjećivanju puteva i osjećanja, koja se rasplinjuju naspram svake od ovih oblasti.

Istina je u tome da svaka od ove dvije oblasti ima svoj prostor, i otkrovenje. Pa tako, čovjek kada mu se učini nepravda koju može odbiti, i ima snagu odbiti je mora da je odbije, jer inu je strpljenje zločin u takvoj situaciji, a zadovoljstvo nepravdom njemu je grijeh.

A što se tiče situacije kada mu se učini nepravda koju nije u stanju otkloniti, ili ako ga zadesi nesreća koja nadilazi mogućnosti njegovog suprotstavljanja, onda je dužan da to podnese i da se strpi.

Zadovoljstvo sudbinom je postalo sramota u islamskom mišljenju, jer oni koji zastupaju to mišljenje su ovo pitanje postavili na pogrešno mjesto te su njime pravdali siromaštvo, lijenost i besposlicu, umjesto da ublaže posrtaje ozbiljnog napora i rada, te neuspjehe vrijednih radnika i tegobe onih kojima je učinjena nepravda u njihovoj struci, kada ovi nisu u stanju da nađu adekvatno rješenje.

Zaista riječi Božijeg Poslanika: “Čuvaj se harama, bićeš najpobožniji čovjek i budi zadovoljan s onim što ti je Allah odredio, bićeš najbogatiji čovjek”,su slične onome što objašnjava Karindži u rezimeu: “U zadnjih osam godina pročitao sam sve knjige, sve časopise i sve članke koji govore o problemu uznemirenosti; želiš li da znaš najmudriji savjet, do koga sam došao kroz ova duga iščitavanja? Ovo je odgovor i savjetujem ti da ga registruješ na papiru i da ga nalijepiš na svoje ogledalo, kako bi ga čitao svaki dan. Ovaj savjet napisao je doktor Reinold Tajber:

Podari mi Bože strpljenje i snagu,

da budem zadovoljan onim što mora biti

i podari mi Bože moj,

hrabrost i snagu da izmjenim

ono što ruka izmjeniti može,

podari mi Bože ispravnost i mudrost,

da razlučim jedno od drugog.

 

A zatim kaže: “Da bi savladao uznemirenost, prije nego te savlada, budi zadovoljan s onim što se mora desiti.”

Ili kao što kaže Poslanik: “Budi zadovoljan s onim što ti je Allah odredio bićeš najbogatiji čovjek.”

Zadivljuje me da se čovjek sučeljava sa problemima života, a na njegovim je usnama osmjeh koji odražava njegovu širokogrudnost, nježnost njegove ćudi i širinu njegove izdržljivosti; osmjeh koji kod Allaha vidi nadoknadu za sve što ga je prošlo, i u očekivanom susretu s Njim, utjehu za sve izgubljeno. Navodim ovdje kasidu Muhammeda Mustafe Himama koja obiluje istančanm emocijama i osjećanjima zadovoljstva i smirenosti:

Život me je naučio

da sve njegove oblike u zadovoljstvu primam,

vidio sam kako zadovoljstvo ublažava moje terete

i na tegobe zavjesu baca,

a onaj ko je zadovoljstvom inspirisan,

nikad zavidnik nije, niti kori mnogo,

ja sam zadovoljan s onim što mi je Bog propisao i

zahvalu veliku izražavam moju,

ja sam sa svakom kategorijom ljudi zadovoljan opak ili

plemenit bio, zla opakog se ne bojim a od plemenita ne tražim ništa,

Allah mi je srce raširio pa za ljubav i dobrotu ne tražim zamjenu,

u mom srcu svaki gost ima mjesta, pa bio on prijatan ili težak.

 

 


[1]   Vidi: Muslim, Kitab al-sifatu al-qiyame wa al-dženne wa al-nar, br. 5025.

 

 

Preuzeto iz knjige: “Obnovi svoj život”

Autor: Muhammed el-Gazali. Prijevod: Mesud Džajić i Numan Ćosić

Ukratko o knjizi:

“Kako je lijepo da čovjek s vremena na vrijemeobnovi lični raspored, šaljući kritičke poglede u tom pravcu, da bi spoznaosvoje mahane i nedostatke, i da razvije dugoročnu strategiju, radi oslobađanjaod grešaka u koje pada,” kaže Gazali u ovoj svojoj knjizi. On ovdje poziva naobnovu vlastitiog života i izgradnju svoje ličnosti na bazi zrake nade, uspjehai samosvijesti. Govori o brigama i teškoćama, te kako otkloniti uzrokeuznemirenosti, mahane koje nastaju u besposlici, o problemima kojima je samčovjek uzrok te o načinu kako da ih se riješi.

“Kako je lijepo da čovjek s vremena na vrijeme obnovi lični raspored, šaljući kritičke poglede u tom pravcu, da bi spoznao svoje mahane i nedostatke, i da razvije dugoročnu strategiju…”

Izvor: akos.ba

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles