1. August 2015

Abdel Rahman Qasim, Ramallah

Palestina – Iako je prošla 31 godina od kako su mu izraelske vlasti konfiskovale zemlju u selu Dura al-Qar’ sjeverno od Ramallaha, Palestinac Abdel Rahman Qasim, uspijeva dobiti sudsku odluku kojom se nalaže rušenje objekata izgrađenih na njegovoj zemlji unutar doseljeničkog naselja Beit El na temelju toga da je to palestinsko privatno vlasništvo.

Iako ova odluka ne omogućava Qasimu pristup zemlji i povratak vinogradarstvu kojim se nekada bavio on, njegov otac i djed, ipak obećava i kaže: „To će jednoga dana moći učiniti moja djeca i unuci“.

Qasim ima 77 godina, a njegova priča počinje 1984. godine, i to onda kada mu je Izrael konfiskovao 14 dunuma zemlje „u vojne svrhe“ u okviru odluke koja je obuhvatala više od 1.800 dunuma na teritoriji sela Dura al-Qar’, sjeverno od grada Al-Bireh, s ciljem formiranja doseljeničkog naselja Beit El koje je bilo sjedište izraelske vojne vlasti na Zapadnoj obali od 1978. godine.

Pravna bitka

Qasim kaže kako je tokom protekle tri decenije kucao na mnoga palestinska vrata, od političkih do pravnih, s namjerom da vrati svoju zemlju, ali bez uspjeha.

Kada je jedna izraelska građevinska kompanija počela kopati temelje doseljeničkom naselju na njegovoj zemlji, zapadno od Beit Ela 2009. godine, Qasim je odlučio da započne pravnu bitku s njima i to na izraelskom sudu.

Kako bi u svojoj odbrani dokazao pravo na vlasništvo, Qasim je priložio potvrdu o upisu zemlje iz 1962. godine, s ovjerom jordanskih vlasti koje su držale vlast na Zapadnoj obali sve do izraelske okupacije 1967. godine, kao i gruntovni izvadak za istu zemlju koji je 1983. godine ovjerila izraelska civilna uprava.

Nakon godinu dana, izraelski Vrhovni sud donosi odluku o zaustavljanju izgradnje na zemlji u vlasništvu Qasima. No, izraelski investitor oglušuje se na odluku Suda i nastavlja sa izgradnjom.

Također stupaju u kontakt s Qasimom nudeći mu iznos od 28 miliona dolara za kupovinu zemlje ili „bilo koji drugi iznos koji odredi“. Qasimov odgovor na ovakve ponude bio je: „Ova zemlja nije na prodaju, ni Arapima ni Jevrejima.“

Osmog septembra 2014. godine Qasim uspijeva dobiti sudsku odluku izraelskog Vrhovnog suda kojom se nalaže rušenje dvije doseljeničke zgrade u izgradnji sa zemlje koja mu pripada, ali doseljeničke grupe ulažu žalbu protiv ove odluke.

U odluci o rušenju objekata stoji kako je izraelska Vlada promijenila svoj stav tokom diskusije o ovom pitanju. U momentu kada je na početku izrazila svoju opredijeljenost za rušenje i tražila rok za realizaciju, pokušala je otvoriti i mogućnost revidiranja urbanističkog plana kojim bi se dvije zgrade predviđene za rušenje uključile u urbanističko rješenje od ranije podignutog doseljeničkog naselja.

Međutim, Sud odbacuje takav stav Vlade uz obrazloženje da nekorištenje ove zemlje na duži period uz pokušaj da se učini legitimnim gradnja naselja za doseljenike opravdava odluku o poništavanju konfiskacije ove zemlje.

Ubijen sin i osmorica drugih mladića

Qasim je otac šestero djece i djed 25-oro unučadi. Neki od njih pomažu mu u sređivanju dokumentacije o zemlji, među kojom se nalazi i potvrda sa odlukom o rušenju doseljeničkih zgrada izgrađenih na ovoj zemlji, zatim tužba koju je podigao protiv izraelske vojne policije u toj regiji te predsjednika „izraelske civilne uprave“ i lokalnog Vijeća doseljeničkog naselja Beit El.

Nakon što je Qasim pokrenuo tužbu s namjerom da spriječi gradnju na svojoj zemlji, njegov dom posjetio je i američki konzul iz okupiranog Jerusalema.

Qasim kaže kako je svrha njegove posjete bila da „predloži ponudu u zamjenu za povlačenje tužbe. Rekao sam mu da su Izraelci na toj zemlji ubili devetoricu mladića koji su pokušali stati u njenu odbranu. Četvorica su bila iz susjednog izbjegličkog kampa Jalazoun, dok su ostali mladići, njih petorica, bili iz našeg sela, uključujući i mog sina Ibrahima, koji je bio student. Poginuo je tu 1991. godine. Pitao sam ga tada: ‘Da je tvoj sin poginuo zbog te zemlje, da li bi je ti prodao?’“

Qasimova zemlja nalazi se unutar doseljeničkog naselja i okružena je željeznom ogradom i betonskim zidom. Ali on i pored toga, s velikim samopouzdanjem, kaže da „to sada uopće nije bitno. Jednog dana, oni će izaći iz Beit Ela, a mi ćemo se truditi da vratimo svoju zemlju sve dok smo živi“.

Izvor: Al Jazeera

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles