11. Juli 2019

Related image

MALI PRINC

U zoru tog 8 jula drobilo je negdje u brdima, ali dovoljno glasno da nas je probudilo. Tad sam se premjestio u svoj sklonište kod zamrzivača, gdje je bio najdeblji zid. Tih nekoliko dana smo nebrojeno mnogo puta trčali do najdebljeg zida u kući, a nj smo ocjenjivali u trku. Da skratim vrijeme u svom leglu ispred zamrzivača, od tog devetog jula brojao sam granate koje su se čule po cijeli dan. Znalo ih je nekad biti po trideset odjednom. Ljudi su izlazili po ulici, ali samo uz pravilo “Prva ubija”. Ulicom je tutnjao Ramo hljebara s ranjenima u tamiću.

Onda se oko podne utišalo. Ja sam otišao da vidim šta mi rade Edo i Dado. A znao sam da je i babo negdje u komšiluku. Kad sam sišao niz Miloševu pomislio sam da je babo možda otišao kod kovača preko rijeke. Eksplozija granate me je našla na sred čistine pored Naserove brane ali najveća mi je briga bila ustrčati nazad majci da barem vidi da sam ja OK. Uletio dam usput dajnici u kuću i viknuo “odoh ja mami da se ne sikira”, a dajnica me je jedva zadržala u skloništu Edinom i Dadinom pod stolom, rekavši da mama sigurno zna da sam sa njima.

I pored svega smo se inadili da život ide normalno. Desetog izjutra popesmo se na sprat da poradimo s nanom njenu sobu. Uzeo sam neku ponjavu i izišao na terasu da ju otresem. Granata je pala iznad kuće. Zemlja je padala po krovu ko kiša, a ja sam desetak sekundi visio na zidu. U svoj toj frci pod granatiranjem, kad se oko podne utišalo, babo i mama su odlučili da idemo strini da mi saljeva stravu, jer od one granate više nisam progovorio. Mislili su da mi je nešta bilo. Tamo sam zavirivao u činiju s vodom i olovom i govorio strini “đe ba vidiš lava”.

Strina je živjela u Kazanima, a mi u čaršiji, što je bilo daleko za hodanje pod opasnošću granata. Ni dan danas mi neće biti jasno kako su oni iskomunicirali da se nađemo u kući kod moje tetke na autobusnoj stanici, na pola puta, bez telefona i bez ikakvih veza. Kad smo obavili stravu, ja se nisam osjećao ni malo manje uplašenim. Onda je opet počelo granatirati. Kod nas su bili Edo i Dado, Edo sa mnom kod zamrzivača, a Dado kod drugog debljeg zida. Neko je viknuo da pada po Starom gradu. Ja se počnem brinuti za svog druga Kemu

Ujutro tog 11 jula, zarana je već počela pucnjava, bliže nego ikad tih dana. Bilo je vruće. Mama i babo su pakovali u cekere stvari, valjda, ako već budemo išli da ne idemo kao onda iz Drinjače praznih ruku. Ja sam skočio i u svoj ruksačić strpao Malog Princa i 1000 zašto/zato. Granatiranje nije prestajalo cijelu zoru i jutro. Niz ulicu se sve više i više glava počelo kretati iz čaršije, trčeći. Mi smo nešto uludo čekali a onda je neko iz te gomile naroda viknuo: Četnici sišli na pijacu! Zgrabili smo one ruksake, otac je zgrabio i mene kao ruksak, pa sam preletio s brda na kojem je bila naša kuća u onu gomilu naroda koja je bježala. Iza nas smo čuli rafale i pucnje. Trčeći niz ulicu, na ogradi koju je razvalila granata što je pobila djecu dok su igrali fudbalski turnir ispred naše škole davno prije, poderao sam rukav na desnoj ruci. Možda sam poderao i ruku, ali tad to nisam osjetio. Samo sam vidio kako me je mati strgnula od ograde a onda smo utrčali u kuću tetke Munevere na autobusnoj stanici. Zbog nečega smo se zaustavili. Babo je otrčao nazad prema čaršiji, a majka je meni s leđa skinula moj ruksak, iz njeg istresla knjige, pogledala me, ja slegnuo ramenima. Tako je ostao moj Mali Princ. Kad me je vidjela sleđenog nad knjigama, majka me je tješila kako bi mi knjige bile preteške na leđima dok budemo bježali i trčali… ja sam šutio, mislio sam, možda i ne bi, ali vidio sam da više ništa nema ni smisla ni fajde

Kasnije je u kuću ušao i babo, s vrećom bijelog brašna na leđima. Reče da je narod obio Naserov magacin. Iz vreće nam je tetka Munevera svima napravila uštipke. Ja sam bio zaboravio da do tih uštipaka ništa danima nisam jeo i zaboravio sam da sam bio gladan. Pojedoh jedva jedan. Ubrzo smo se rastali. Babo me je zavaravao da ide nešto donijeti, ali je ustvari otišao preko šume. Mi smo se našli sa dajnicom Senom i krenuli smo dalje. Oko bolnice se stvorila gužva. Vidio sam ljude kako skaču preko balkona u okolnim zgradama. Mi smo uskočili u jednu od njih.

Nismo dugo ostali u tami te zgrade, krenuli smo dalje, ali dalje od bolnice nismo mogli. Narod je pokušavao da uđe u kamp UNa u Vezionici, a neko je rekao da Zulfo Tursun vraća dječake od bolnice nazad. Tako smo se izgubili i sa dajnicom. Majka, nana i ja smo se zaustavili ispod jedne od zgrada kod bolnice, a iznad Vezionice. Negdje u blizini je pala granata. Prvo se na mene bacila nana, pa onda majka, a na nas se sasulo neko staklo koje je preživjelo na toj zgradi. Sjećam se da sam jedva disao ispod nane i majke.

Poslije granate su žene još više navalile na kapiju i ogradu Vezionice. I nas smo se troje spustili u gomilu na cesti. Kroz galamu sam prepoznao glas: Husnija!!! Babo se vratio iz šume. “Ja ću sa vama pa šta bude”. Negdje je u jednom dijelu provaljena ograda Vezionice. Babo me je nekako unio u krug kampa, i otišli smo u garažu UNovih vozila i transportera. Onda je pala još jedna granata. Geleri su po limu garaže probijali rupice kroz koje je počela da se protiskuje svjetlost u trakama. Izgubili smo majku. Izgubili smo nanu. Nije bilo ni dajnice, ni Ede ni Dade, ni Keke, ni dajdže Kike… bili smo samo nas dvojica. Babo je vidio kako se UNovci izvlače ispod Vezionice u kamionima, zgrabio me i dotrčavši do jednog kamiona, bacio me je na karoseriju.

Pomogao je još mnogima da se uspnu na kamion, i sva ta rulja me je pritisnula uz stranice kamiona. Uspio sam samo da okrenem glavu prema vanjskoj strani da mogu disati. Kroz gomilu ljudi sam osjetio da smo babo i ja, od gužve i stiske na kamionu, ispustili ruke. Ljudi su se putem kačili po kamionu i meni je nestajalo vazduha ondje gdje sam ga malo imao. Kamion je sporo, došao u drugu bazu, u fabriku Akumulatorku. Kroz kordon ljudi i vojnika UNa babo i ja smo završili u tami hale. Usput smo vidjeli tetka Ibru, na nosilima.

Naroda je u fabrici bilo sve više i više. Babo se ishrvao s nekim da nam nađe jedna nosila da me na njih posadi da sjednem. Sjeo sam uz neki zid. Pored provaljenog ulaza. Nosila su bila mokra. Od krvi. Sjedili smo na nosilima, a ja sam uperio oči na ona vrata kroz koja smo došli ne bi li se na njih odnekud pojavila majka. Vrijeme je izgubilo svaki kontekst. Odjednom je na vrata ušla i majka zajapurena, uplakana, kao da se s nekim upravo hrvila. Odmah nas je ugledala. Rekla je da joj UNPROFORCI nisu bili dali da uđe u fabriku pa se s jednim vojnikom svađala i borila, pa se nekako uvukla. Babo je kasnije otišao da nam nađe vode. Donio je neki flašu koja je smrdila na benzin i u njoj malo vode. Rekao je da je našao dajnicu, Edu i Dadu i dajdžu Kiku, ali nije bilo nane. Majka je dodala da je nana ostala u drugoj fabrici s našom, trudnom, Kekom.

Nisam više mogao slušati galamu, vrisku, gledati u okrvavljena lica i sivilo fabričke hale. Našao sam neku rupu u zidu iza leđa, i tu stavio glavu i nekako, u svemu tome, kao da sam zaspao. Prenuo sam se koji minut kasnije, mati pita što ne spavam, hoću kod dajnice, ićićemo kasnije. Hoću onda u WC. Odvela me kroz ulaz do nas iza fabrike, tuda sam vidio opet okrvavljene i poderane ljude, mnogo izmeta i krvavih krpa zavoja. Rekao sam ne mogu u WC, i više nisam ni išao

U neka doba majka je panično počela da pretura naše torbe. Uzela je snop nekog escajga i otrčala da to baci. U fabrici je narod prepričavao da četnici patroliraju po fabrici odjeveni u UN uniforme i samo traže razlog da nekoga izvedu i strijeljaju.

Šta će ti ženo Božja to? pitaše ju babo. Otkud bolan znam đe ćemo poslije ovog i kako ćemo završiti. Mislila sam zatrebaće. Nakita odavno nije imala, a tad je uzela i pobacala sve što smo imali od metala. Vidjela je da više ne može da me odbije, pa smo nekad kad je narod prestao da ulazi, otišli da nađemo dajnicu i dajdžu Kiku. Dajdža Kiko je bio strašno blijed. On je bio osoba sa posebnim potrebama, ali nikad mi kao do tad nije bio tako uplašen. Majka je pitala dajnicu gdje joj je Senaid, moj Mladi Dajdža, rekla je da je otišao preko šume. Ja sam prišao Edi i Dadi, sjeo kod njih na neku dekicu prostrtu po betonu. Bilo je tvrdo i hladno. Toliko mnogo lica koje nikad nismo prije vidjeli sada je bilo oko nas u hali. Nikad ih nismo vidjeli, ali kao da smo ih oduvijek poznavali. Halom su samo prolazili talasi panike. Do ušesa su dolazile vijesti da izvode iz hale i kolju, i siluju, i strijeljaju. Mama i babo su domunđavali sa ljudima oko nas da će se sve završiti brzo, da bismo trebalo biti OK tu sa UNPROFORcima, ali nam je, dok se smrkavalo, postalo sasvim jasno da smo u tim fabrikama, mi ustvari u logoru.

Nekako kroz noć smo progurali… ja sam opet glavu uvukao u onu svoju rupu u zidu, majka se tijelom prislonila uz mene kao da me stisne, da se osjećam sigurnije, sve što sam čuo svu noć bili su uzdasi, dječiji plač, i negdje u daljini iza fabrike kroz onaj ulaz, vriske. Da li sam sanjao il sam se prosto odselio iz te hale duhom, ne znam, ali svu noć mi je pred očima bila Drinjača, toplo mlijeko iz Pahljevića, maline iz Burnica, zalatak sunca u Konjević Polju… sve mi se miješalo naizmjenice. Dok mi je logor burgijao svoj miris i mrak u sjećanje.

Gungula i galama je počela vrlo rano ujutro. Nisu do nas nikakvi glasovi dolazili o čemu se radi, ali je narod šio po hali tamo-amo. Babo je skočio i otišao kroz ona vrata gdje smo ušli, odoh da vidim šta se dešava. Kasnije je babo došao sa nekim limenim tanjirom, u njemu je donio nešto malo neke supe i krišku providnog hljeba. Supa je izgledala kao prljava voda, a tanjir je bio plitak, escajg smo bacili, a nismo ju mogli ni posrkati. Htjeli smo pokupiti supu hljebom, ali se u njoj on istopio.

Dok sam mozgao kako ću pojesti ono malo supe, babo je mami govorio kako je bio kod tetka Ibre i kako on još ne može da ustane sa onih nosila na kojima smo ga jučer vidjeli. Kazao je da je jako blijed i da se “osušio”. “Nema niko ni infuziju da mu dâ”. Tražio sam od mame i babe da me puste da odem prohodati. S desne strane u daljini sam vidio da nije bilo zida i dopirala je svjetlost. Kad sam to tog otvora došao, vidio sam poljanu punu naroda, istog onakvog kakav je bio unutra u hali, koji se prži na goleti i suncu.

Kad sam se vratio, nisam uspio ispričati šta sam vidio. Majka mi je naredila da sjednem, i onda je ispred nas čučnuo neki čovjek. Pitao je za imena, babino i moje. “Rekli nam UNPROFORci da popišemo samo muške” kazao je. Babo je rekao da sam ja Jasmin Jusufa Jusufović i on upisa. Kako sam samo bio ponosan kad babo onako izgovori moje ime. Mislio sam, jeste ja sam svoga babe sin, i ne može mi niko ništa. Kad je popisivač otišao, negdje s lijeve strane je neki čovjek doviknuo: “Kaki unproforci… četnici!” A što babo onaj čiko upisa samo moje i tvoje ime? Ne znam. Možda da zna koliko naroda ima ovdje…

A, što onda nije upisao mamino? Hoće li upisati Nicu? Je li upiso Keku i nanu? Ko će upisati Kiku? Ne znam dijete drago ne znam Majka i babo su pričali sa ljudima oko nas. Do nas je u naš ćošak došla i vijest da su pustili četnike među nas, i da oni izvode narod u neku bijelu kuću kod fabrike da siluju i strijeljaju. Zato mi majka više nije davala da idem sam tamo prema onoj livadi i na zrak. Hajde majko molim te da idemo tamo na zrak. Neću, sjedi. Molim te mama, samo da malo vidim sunce. Neću, sjedi! Ali, mama, hajd onda da idemo Nici tamo da vidimo Edi i Dadu, eto hajmo skupa. Kad smo došli… Haj mama da ja samo malo ondje na ćošak, eto vidjećeš me od Nice. Svakih pola minute sam se okretao majci da joj mahnem i da potvrdim da se gledamo. Onda sam čuo s kraja ograde vrisku i vikanje i raspoznao sam šta jedan ženski glas viknu. Otrčao sam majci, brzinom kojom sam mislio da ću premotati vrijeme.

Šta je bilo, kakva je ono vriska? Ne znam viče jedna žena “Zgazi joj dijete” Ko je kome zgazio dijete? Ne znam mama samo sam čuo ženu kako viče “Zgazi joj dijete”. Odjednom je po cijelo tom narodu pala grobna tišina. Svi su se ušutili, ni šaputanja na trenutak nije bilo. Kasnije je od uha do uha došla vijest da je četnik ženi koja se pored ograde tek porodila uzeo bebu i zgazio. Nisam se više usuđivao da spomenem da nekuda hoću. Nisam više smio tražiti ni da idemo do dajnice… samo sam tražio onu svoju rupu u zidu da sklonim glavu i dozovem Drinjaču. Kad se opet zanoćalo, izustio sam, više onako misleći da sam sam i sebi pod nos, kad ćemo ići odavdje? Babo me je čuo, i misleći da sam njega upitao kaza: – Sutra ćemo ići. Haj’ sad lezi! Panika u hali 13 jula me je probudila. Pola hale je ustalo na noge, majka je oko mene ponovo skupljala ono malo naših stvari, i meni u krilo tutnula moj ruksačić, u kojem je ostala samo ona flaša što je smrdila na benzin. – Je l’ to idemo? Pitah. Niko me nije čuo.

Žamor koji sam prethodnih dana mogao ignorisati kao onaj stalni šum, to jutro je bio glasniji. Ljudi su donosili nove vijesti, neku su ženu dozivali svijesti malo podalje lijevo, jednog su djeda osovljavali na noge, jedna je majka nastojala da ušutka dijete koje vrišti. Ja sam sebi govorio, neću ja biti takav. Ja sam fin, ja neću plakati i vrištati da se mama i babo sikiraju. Svi su bili na gotovs da krenemo negdje, ali se nismo pomicali. Sako su se ljudi, oni koji su ustali, onako u mjestu klatili i okretali. Nedugo, u dubini hale, na istoj onoj strani sa koje smo ušli, otvorila su se velika vrata, i narod je kao rijeka krenuo sav na ta jedna vrata. Mi nismo krenuli pravo prema vratima, već nas je gužva pronosala po sredini hale, na mjesto gdje je sjedila dajnica, a njih nije bilo. Odjednom smo, kod nekog zelenog kamiona stali, ali se narod i dalje natiskivao prema vratima. Cimnuo sam oca za ruku i pokušao da mu viknem: “Babo, ne mogu da dišem!” on me je uzeo i stavio na ramena. Bio sam u ravni sa kamionom. I na kamionu je bilo ljudi. Kad smo konačno krenuli, izašavši napolje, sunce i toplota su me oslijepili. Uhvatio sam se za oči. Otac je primijetio da se više ne držim za njega na remenima, pa me je skinuo između sebe i majke i uzeli su me za ruke. Ja sam oborio glavu u noge da mi se oči priviknu na svjetlo.

Hodali smo kroz dugačak kordon vojnika. Vidio sam samo prave čizme i noge u vojnoj odjeći i cijevi pušaka. Tjerali su nas, vikali, morali smo početi trčati. Nisam se na sunce navikao sve dok nismo izašli na cestu. Ispred nas se pružila kolona kamiona i autobusa i vojske s lijeva. Otac je majku i mene gurao ispred sebe, majka je mene držala čvrsto uza se, zamotavajući me u dimije. Bilo je teško tako trčati. Prolazili smo pored jednog, pa drugog autobusa i kamiona, sve dok nije neko viknuo ULAZI! i ja se nađoh ispred drvenih merdevina naslonjenih na kamion.

Mislio sam, hajde da što prije ustrčim uz merdevine, prije ćemo se nas troje skloniti na kamion i ovo će sve završiti. Na pola merdevina sam iza leđa čuo naredbu: “Ti, silazi! Ovamo!” i čuo sam neko komešanje. Uspeh se onih nekoliko stepenika što mi je ostalo i okrenem se. Majka je stajala ispred merdevina, kršeći ruke, a cestom je vojnik puškom odgurivao moga babu. Nisam više vidio ništa, osim nas troje i tog vojnika. Ukočio sam se. Babo je onaj vojnik tjerao na jarak pored puta, a onda je drugi na majku viknuo da se penje. Majka me je okamenjenog zgrabila i prenijela dublje u kamion. Ja sam i dalje gledao u babu. Stao je na jarak. Okrenuo se prema nama da nas isprati. Kad je vidio da ga gledam, stavio je prst preko usta kao kad mi govorio “šššš”, i odmahnuo rukom kao kad je govorio “idi”.

Nisam čuo, možda smo i vikali, ali ja nisam čuo. Sjećam se samo da ničim nisam mogao da se pomjerim. Oči sam ostavio na ocu. Znam da sam jako stisnuo zube, a iznutra sam htio da puknem. Od toga su mi na oči dolazile suze koje su mi maglile pogled na babu. Uspio sam samo malo da dignem jednu ruku, u glavi sam mislio da mu mašem. On je samo ponovio onu svoju kretnju “šššš! Idi”. Nije imao svoju uobičajenu beretku na glavi, mislio sam biće mu vruće na onom suncu.

Nosio je na sebi majicu kratog rukava, krem boje, sa azurnim širokim prugama. Iznošen kožni prsluk. Crne pantalone i iznošene cipele, jedine koje je imao u Srebrenici. Pod miškom je nosio moju crvenu jaknu sa kapuljačom. I tako je ostao, gledajući u nas, “šššš! idi”. Mene onda kao da je neko uzeo i iznio iz kamiona i odnio u nebesa. Vidio sam da na kanalu oko mog oca stoji još mnogo ljudi. Iza njih sam vidio zrelu pšenicu kako igra na suncu i vjetru, iz hale je narod još uvijek izlazio, neki su se penjali u autobuse. Vidio sam i mamu na kamionu kako mene pritišće uza se, umotava me u dimije i plače.

Odnekud je neki momak uskočio u dnu kamiona. Zavukao se iza neki buradi koja su tu bila, a onda su žene po njemu pobacale naramke što sa sa sobom nosile. Kad se kamion napunio narodom, zatvorili su nas ceradom, i nastao je potpuni mrak od kojeg sam ponovo oslijepio. Kad je kamion krenuo, šapnuo sam sebi “babo će u drugom kamionu…”

Kamion nas je dugo i sporo vozio negdje. Ispod cerade nam je nestajalo zraka. Odjednom smo se zaustavili. Svi smo se ušutili. Čuo sam vrata kamiona, i onda sam samo vidio dugačku letvu kako nam otvara jedan dio cerade vičući: Šta ste se zatvorili, pogušićete se, jebo vas bog. Kroz onaj otvoreni dio smo vidjeli kako sa ceste gdje smo mi, odnekud ispred nas, granatiraju po šumi. Sjetio sam se svoj Mladog Dajdže koji je otišao preko šume. Ona letva je opet progovorila: Eto malo gledajte da vam nije dosadno. U to malo svjetla oko sebe sam vidio jednu nanu glave umotane u neki krvav zavoj, i vidio sam da su joj tim zavojem umotane i oči, i mnogo žena. Ne sjećam se da sam vidio ijedno dijete. Opet su nas je ona letva zatvorila pod ceradu i nastavili su nas voziti. Dugo poslije kamion je opet stao, a mene je jaka stavila na pod, prekrila me stvarima. Još neke žene oko nas su bacile po naramak na mene i onda sam na to sve osjetio nešto teško. Čuo sam poslije glas.

Ima li ovdje muških? Žene su odgovarale da nema, a onda je nastala vriska. “Nema više niko, samo je on bio! Nema više niko!” Kamion je nedugo zatim opet krenuo. Kad smo se opet zaustavili, istovarili su nas iz kamiona na jednoj cesti, ispod koje je bila livada i rijeka, a iznad druga livada i kuća i vojska. Pokazivali su nam uz cestu i govorili, hajte sad gore, gore su vaši… majka i ja smo krenuli cestom… bili smo samo ona i ja. Iz naroda smo čuli da se mjesto gdje smo došli zove Tišča. Put kojim su nas usmjerili vodio je prema Kladnju. Hodali smo satima i satima, zastajkujući ponekad da dođemo, iznureni, do daha. Putem su bila poobarana drveća pa smo se preko nekih morali penjati, ispod nekih propuzati. Usput su nam s ivice ulice govorili, samo pravo pravo do tunela, iza tunela su vaši…

tunela nije bilo nigdje ni na vidiku, iza svake okuke dolazila je samo druga okuka, ispod ceste rijeka, iznad ceste klisura, i u procjepu gore malo neba. Već je počeo da pada i prvi sumrak, i konačno smo ugledali tunel. Prošavši kroz tunel, malo dalje, naiđosmo na moju tetku Safetu, moju Nisku i Nihu. Kad je mene ugledala, Niska je vrisnula. Od njenog vriska se klisura prolomila, a ja se sledio. Ne sjećam se da me je iko tako čvrsto zagrlio i da se uz mene toliko tresao kao Niska. Samo je kroz plač ponavljala “nema mi babe, nema ni mog babe”… Pomislio sam, znači i tetak Muhamed je u drugom kamionu… i onda sam prokinuo plakati. Bez glasa. Samo su se suze prolijevale.

Odatle smo dalje hodali samo što smo morali. Nisam bio prisutan u sebi. Tek kroz mahove se prisjećam okvira prozora na autobusu koji nas je vozio na Dubrave, i u ramu tog prozora crvenog neba. Na Dubravama smo došli već u mrak. Bauljali smo majka i ja u moru nepoznatih silueta. Sudarali se s ljudima. Neki su trčali prema cisternama, neki prema šatorima. Onda je majka ugledala neku banderu sa sijalicom, i tu smo sjeli, na humku od šljunka. Izvan kruga kojeg je obasjavala ta sijalica, odjednom su mi svi potonuli u tamu. I kao da više nikog na svijetu nije bilo. Samo majka i ja. Sjedimo na humci od šljunka i čekamo. Majka mi je govorila: Ovdje će nas najprije vidjeti. Nismo znali ni ko ni hoće li zaista. Ja sam se već počeo gubiti… Odjednom je odnekud neko viknuo naša imena: Husnija! Jasko!

Nismo se obazirali, nismo vjerovali. A iz one tame prema nama je odjednom izronilo lice mog tetiča Emira. “Ja sam Husnija! Emir! Zar me ne poznate!” to je govorio i plakao. Dao nam je vode da se napijemo. A mene, čas je bilo, čas me nije bilo. Sjećam se da sam se budio u njegovom autu, i da sam pored njega, ispred nas, vidio još jednu ženu, koju nisam mogao prepoznati. Kroz ta moja lutanja iz budnosti, primijetio sam i da su nas doveli do kuće. Žena s prednjeg sjedišta me je povela uz neke stepenice. Kad me je prenula svjetlost iz prostorija na vrhu stepenica, vidio sam unutra dva dječaka, i prepoznao sam da me za ruku vodi moja tetična Kada.

Ne znam kako, ni kada, odjednom se nađoh presvučen u drugu odjeću, i posađen ispred sofre ne kojoj je bilo pečeno pile. Zinuo sam, gubio se, nisam znao šta da radim. Gledam u Kadu, pa u ono pile… a Kada uze, s pileta otkinu komad, uze mi ruke, stavi, i kaza – de, pile, jedi. To pečeno pile, i onaj komad mesa u mojim rukama s kojim nisam znao šta da radim, posljednje je što se sjećam toga dana. Znam da jesam spavao, kako gdje i kada sam zaspao toga se ne sjećam. Ja više nisam mogao biti prisutan u ovom svijetu taj dan.

Prvi sam put se vratio u Srebrenicu ’99 godine. Dječija Ambasada je organizovala tu posjetu i ja sam odjednom se obreo ispred vijećnika u opštini, za mikrofonom kao trebao bih nešto reći nakon uvredljivog podbacivanja jedne vijećnice.

Rekao sam: gledaj mene! Niste nas sve pobili! Sjećam se da se Duško Tomić, sa kojim sam došao uštrocao, a novinari i kamere su se odjednom sve na mene okomile. Dodao sam: – Ja sam poslije svoga oca ostao živ, božjom voljom, da svjedočim o svom ocu i šta je nama učinjeno, sviđalo se to vama ili ne. Ne znam odakle mi hrabrost.

Nakon ovoga su me spodbili i otuda smo otišli brže nego što smo došli. Nisam imao vremena da ih zamolim da malo stanemo, da vidim ima li gdje koja moja knjiga, ima li gdje šta babino, ima li ikoga u onoj našoj kući, jesu li mi zapalili sanke.

Autor: Jasmin Jusuf Jusufović

Izvor: mementiovivere.life

(islambosna.ba/facebook)

 

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles