26. Juni 2019

Ekrem Imamoglu nije uobičajeni kandidat Republikanske narodne stranke jer prakticira vjeru, za razliku od većine sadašnjih i bivših čelnika stranke.

Jeste li razmišljali o tome da promijenite prezime? Zašto u Vašoj predizbornoj kampanji možemo vidjeti pokrivene djevojke?

Bilo je to lično i možda pomalo neočekivano pitanje upućeno Ekremu Imamogluu dok je sjedio za jednostavnim uredskim stolom na kojem su bili samo laptop i šoljica čaja. Odgovarao je na pitanja kojima su ga zasipali na društvenim mrežama nekoliko sedmica prije održavanja lokalnih izbora u Turskoj 31. marta, a koji su nedavno ponovljeni. Imamoglu se kandidirao kao član Republikanske narodne stranke (CHP), koju je osnovao utemeljitelj Republike Turske Mustafa Kemal Ataturk, stranke koja je donedavno bila poznata po radikalnom sekularizmu.

Imamoglu nije uobičajeni kandidat za pristalice CHP-a, s obzirom na to da prakticira islam, poput obavljanja molitve i posta, za razliku od većine sadašnjih i bivših vođa te stranke. Njegova konzervativna pozadina dala mu je prostor da komunicira i s velikim dijelom konzervativnih Turaka. To je istovremeno budilo interes i radoznalost tradicionalnog glasačkog tijela CHP-a, koje nije naviklo birati ljude koji se do te mjere razlikuju od njih u političkom i društvenom smislu.

Pitanja su se dotakla prezimena Imamoglu i toga želi li ga kandidat CHP-a slučajno promijeniti u neko drugo, koje neće toliko ukazivati na njegovu konzervativnu pozadinu. Postavljana su pitanja i o neuobičajenom prisustvu konzervativnih ličnosti na njegovim predizbornim skupovima, pogotovo pokrivenih žena. Za razliku od toga, raniji kandidati te stranke oslanjali su se samo na sekularne glasačke baze u svojim uporištima u Istanbulu, poput općina Bešiktaš i Kadikoy. Nije bilo baš uobičajeno vidjeti pokrivene žene na fotografijama njihovih predizbornih aktivnosti.

Utemeljitelj Republike prije svih

“Odan sam svom prezimenu, a na našim fotografijama pojavljivat će se svi oni koji čine naše društvo.” Tim jasnim i konciznim riječima Imamoglu je odgovorio na prvo pitanje, koje ukazuje na postojanje starih opsesija koje su dugo formirale obzorja polarizacije između konzervativnih i sekularnih grupa. Međutim, polarizacija lokalnog karaktera postepeno je nestajala, dok je njeno mjesto zauzimala politička polarizacija, koja se veže za ličnost predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovu politiku. To je nedavno dovelo do toga da pojedini prekorače tu čvrstu granicu između religioznosti i prosvijećenosti, zaljubljenika u Ataturka i njegovih mrzitelja i druga uobičajena rivalstva koja se ne gase u turskoj politici, posebno s ekonomskim razvojem u posljednja dva desetljeća, u kojem su mnoge konzervativne snage imale ključnu ulogu. Zbog toga se u redovima novih generacija smanjuju ekonomske i društvene razlike koje su napravile taj jaz između dvije grupe u prošlosti.

Imamoglu je sjedio i komunicirao sa svojim mladim biračima posredstvom interneta, govoreći o svojim postignućima kao bivši gradonačelnik općine Beylikduzu u Istanbulu, gdje je s porodicom živio 30 godina. Iza njegovih leđa mogla se vidjeti njegova biblioteka s desecima knjiga. Jedna od njih bila je postavljena nasuprot kameri kako bi gledaoci mogli lako pročitati njen naslov – Ataturk – i izdaleka prepoznati njegovu fotografiju, koja je zauzimala cijelu naslovnicu.

Utemeljitelj Republike ovog puta bio je suptilni gost predizborne kampanje CHP-a. Umjesto ogromnih plakata, koji su dominirali prethodnim izbornim događanjima, stranka je, čini se, barem na trenutak odlučila ozbiljno stremiti ka budućnosti i zaboraviti prošlost tokom predizborne kampanje, čije je geslo glasilo: “Krajem marta dolazi proljeće”. To je simboliziralo željene promjene nakon izbora krajem marta, dok su novi slogan skandirale hiljade glasova u korist mladog predstavnika opozicije, kome su prije nekoliko dana predali dužnost gradonačelnika, nakon četvrt stoljeća dominacije konzervativaca. Poziciju gradonačelnika Imamoglu je preuzeo prije dva dana, nakon više od dvije sedmice kontinuiranih osporavanja vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) i zahtjeva da se ponovi brojanje glasova i smanji razlika između Imamoglua i njihovog kandidata Binalija Yildirima. Međutim, taj rezultat nije se promijenio.

Od Trabzona do Beylikduzua

Imamoglu je rođen 1970. u jednom selu u pokrajini Trabzon, koja izlazi na Crno more. Otac mu je radio kao poljoprivrednik, a bavio se i stočarstvom i nabavkom građevinskog materijala. Kad se njegov posao u građevinskoj industriji dovoljno razvio, donosi odluku da se s porodicom preseli u Istanbul 1987. Početkom devedesetih porodica se nastanila u općini Beylikduzu, na krajnjem zapadu Istanbula. Ekrem, koji je tada imao 17 godina, upravo je završavao srednju školu, nakon koje se upisao na Univerzitet u Istanbulu. Studirao je poslovnu administraciju na engleskom jeziku, a zatim odbranio magistarski rad iz upravljanja ljudskim resursima i pridružio se očevoj firmi osnovanoj 1992.

Ekrem pripada porodici koja se veže za politiku iako to nije bilo njihovo glavno usmjerenje, za razliku od Ekrema, koji je krenuo tim pravcem prije deset godina. Ekremov otac bio je član desničarske Stranke nacionalističkog pokreta tokom nasilnog perioda 1970-ih, koje su svjedočile krvavim sukobima po ulicama između desnice i ljevice, sve dok vojska nije donijela odluku da izvede najnasilniji vojni prevrat 1980. Potom se Ekremov otac, koji je bio desničarski orijentiran, prebacio u Domovinsku stranku (ANAP), pod vodstvom Turguta Ozala, koji je imao podršku vojske u to vrijeme. Bio je jedan od osnivača ogranka stranke u pokrajini Trabzon i predsjednik stranačkog centra u jednoj od općina pokrajine.

Djed Mevlut Imamoglu najviše je utjecao na emocije i ideje novog gradonačelnika Istanbula. Taj čovjek jedan je od hiljada onih koji su se borili s Ataturkom tokom 1920-ih u odbrani Istanbula, krećući se Anadolijom, od njenog krajnjeg istoka do zapada. Napustio je svoje selo u Trabzonu i otišao u Ankaru, gdje preuzima dužnost “tobdžije”, odnosno služi u turskim artiljerijskim jedinicama, a zatim odlazi u Izmir tokom oslobađanja grada od grčke okupacije. Na kraju stiže u Istanbul, gdje je učestvovao u ratu protiv engleskih okupatora. To su priče koje je Ekrem stalno slušao od djeda tokom odrastanja, sve do njegove smrti. Mevlut je preminuo kad je Ekremu bilo sedam godina, ali je uspio prenijeti svom unuku osjećaj poštivanja ličnosti Ataturka.

U upravnom odboru Trabzonspora

Prateći djedov put, Imamoglu je prešao distancu između Trabzona i Istanbula, premda se nije suočavao s istim problemima. Zapravo se riječ o njegovom političkom putovanju od desnice prema ljevici. Tokom godina provedenih na studiju dobio je priliku da se upozna s brojnim ljevičarskim idejama, zbog kojih se udaljio od pristupa svog oca uprkos njegovom kratkom iskustvu u svojstvu člana ANAP-a.

Međutim, taj pravac još ga nije naveo da traži svoju političku budućnost. Nastavio je raditi menadžerski posao na čelu očeve kompanije, a zatim se kroz posao postepeno približavao javnoj sferi, uključujući se u upravne odbore omiljenih sportskih klubova. Godine 2002. postaje član upravnog odbora Trabzonspora, najpopularnijeg sportskog kluba u njegovom rodnom mjestu, prije nego što je prešao u upravni odbor kluba Beylikduzu.

Imamoglu je na svom sajtu objavio cijeli članak o svom djedu i njegovom dugom putu. Poseban dio posvetio je govoru o nedostacima posljednjeg razdoblja Osmanskog Carstva, posmatrajući ga kroz pomalo ljevičarski objektiv te osuđujući feudalni sistem koji je dominirao i opće neznanje i nepismenost koji su zavladali Anadolijom u to vrijeme, kao i “narušenu ravnotežu” u raspodjeli bogatstva i vlasti pod vladavinom sultana. Uporedio je to s “novim sistemom koji je uspostavio Ataturk, u kojem su svi bili jednaki i u kojem je pažnja bila posvećena obrazovanju”. Međutim, to ne znači da je utemeljitelj Republike značio nužno svima ono što je značio i Imamogluu. Konzervativci, koji ga mrze, i sekularisti, koji ga gledaju iz perspektive nacionalnih desničara, na istoj su udaljenosti od objektiva demokratske ljevice kroz koji ga vidi Imamoglu.

Od desnice do ljevice

Još od povratka CHP-a na političku scenu s Denizom Baykalom, početkom 1990-ih, nakon što je bila rasformirana kao posljedica vojnog udara 1980. i nestala s političke scene cijelu deceniju, političke strukture stranke bile su ispunjene različitim kategorijama turske elite, koje su osjećale zabrinutost zbog brzog progresa islamista u devedesetima. Elite su se, na neki način, socijalno povezale: oni su pobornici sekularističkog i zapadnjačkog načina života, zabrinuti zbog ponovnog širenja islamskog utjecaja te elita u ekonomskom smislu, koje su se pribojavale da će socijalistička dimenzija diskursa turskih islamista biti jednaka onoj u Iranu kod njihovih kolega za vrijeme Islamske revolucije. Također su strahovali od toga hoće li njihov uspjeh biti najava narušavanja balansa ekonomskih snaga i uništavanja istaknutih imućnih porodica u Turskoj.

Priroda tih strahova promijenila se nakon uspona AKP-a, koji je ostavio svoje islamske korijene po strani te proširio krug svojih podržavalaca u narodu, a zatim postepeno postao nasljednik konzervativnih stranaka koje su daleko od političkog islama, kao što je ANAP. Samim tim, ekonomski pogledi AKP-a postali su naklonjeniji umjerenoj desnici, a oko nje se okupljaju vlasnici kapitala u Anadoliji, uglavnom konzervativnog usmjerenja. Uslijed takvog preokreta smanjili su se strahovi od “islamizacije” Turske, a Baykalovo upravljanje CHP-om postepeno počinje gubiti smisao. Parola “Odbrana vrijednosti Republike”, postavljena na način da su te vrijednosti suprotne retrogradnom vjerskom pristupu, postala je zaboravljen slučaj. U to vrijeme pojavljuje se pokret bliži ljevičarima, koji nastoji vratiti CHP-u ono što je imala pod rukovodstvom Bulenta Ecevita 1970-ih, što je Turskoj dalo najviše lijevo orijentirano političko iskustvo do danas.

Dok su glasovi demokratske ljevice unutar stranke postajali sve glasniji, Imamoglu se odlučuje pridružiti CHP-u 2008. Izrazio je želju da se pojavi kao kandidat te stranke na izborima za gradonačelnika novoformirane općine Beylikduzu na lokalnim izborima za sljedeću godinu. Međutim, stranka je odbila njegovu kandidaturu u to vrijeme da bi nakon toga izgubila na izborima za gradonačelnika od AKP-a s razlikom od 1.000 glasova. Iste te godine Imamoglu je preuzeo dužnost šefa ogranka stranke u Beylikduzuu, a godinu kasnije Baykal podnosi ostavku. Mnogi su se nadali da će ta ostavka označiti kraj elitističkog narativa, koji je dominirao u stranci, te početak redefiniranja stranke kao stranke “lijevog centra” pod rukovodstvom Kemala Kilicdaroglua, ali se većina tih nada nije ispunila.

Kucao na vrata domova građana

Imamoglua su oduvijek privlačila ta socijaldemokratska čitanja Ataturkovog iskustva, u kojima je marginalizirana nacionalna i rasna komponenta, za razliku od onoga što su nacionalisti činili, i istican je koncept njegove savremene države kao osnove za novi koncept države progresa (u socijalnom smislu) i države blagostanja (u ekonomskom smislu), koja naginje ljevici, više prihvata dijalog s Kurdima i pluralizam kad je riječ o sekularnim i konzervativnim društvenim pozadinama podjednako i protivi se uplitanju vojske u politiku.

S tim idejama Imamoglu se kandidirao za gradonačelnika općine Beylikduzu 2014. Ostvario je uspjeh u predizbornoj kampanji, tokom koje je kucao na vrata domova građana i zajedno s njima sjedio za iftarskim trpezama tokom ramazana. Nakon toga je tu općinu vodio pet godina, fokusirajući se na mjesta okupljanja mladih, poput sportskih i kulturnih centara. Osim toga, posvećivao je pažnju i komunalnim uslugama, kao što su čišćenje ulica, proširivanje zelenih površina i briga o obali na Mramornom moru.

Zbog napora koje je ulagao u javnom interesu stekao je popularnost među građanima, o čemu svjedoče i komentari jednog stanovnika, koji je rekao da Imamoglu “nije bio jedan od tradicionalnih članova CHP-a, koji su obično postavljali Ataturkove kipove ovdje ili ondje; on je u stanju komunicirati sa svima. Mnogi oko mene, koji obično daju glas AKP-u, ovog puta (2019) dat će glas CHP-u zbog općine Beylikduzu.”

Izvor: Al Jazeera

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles