23. Maj 2019

Vratila sam se u svoju domsku sobu nakon cjelodnevnih predavanja, a postila sam. Bila sam iscrpljena. Vani je bilo mračno, a stomak je krčao. Pojela sam jako malo za iftar jer sam bila prezauzeta zadaćama i sastancima.
Kada sam sjela za sto noseći pecivo i grožđe, pogledala sam na sat. Bilo je skoro vrijeme jacije- namaza. Već, osjetila sam stezanje u grudima. Jedva da sam mogla da stignem da klanjam svih pet namaza na vrijeme, a kako ću klanjati teraviju… sama?
Duboko sam udahnula i izdahnula, u tom momentu prekorijevala sam sama sebe zbog svojih sumnji. Klanjat ću teraviju svake noći ovoga ramazana, rekla sam sebi, bez obzira na sve.
Sat vremena kasnije okrenula sam se prema Kibli i klanjala prva dva rekata teravije. Noge su mi otežale a moje misli su lutale. Koliko još?, pitala sam se.

Blokirala sam ružne misli i nastavila sam sa klanjanjem … pa sam još klanjala.
Kada sam završila gotovo da sam kolabirala sa olakšanjem.
Konačno sam završila. Utonula sam u toplinu svog kreveta osjećajući se da je spala težina sa mojih pleći. … I da sam još veće opterećenje stavila na njegovo mjesto.

Bio je to posljednji put da sam klanjala teraviju tog ramazana.

Ko god bude klanjao noćni namaz tokom ramazana vjerujući i tražeći svoju nagradu od Allaha, njegovi prijašnji grijesi bit će oprošteni.

Bila je potrebna serija duhovnih neuspjeha, kao onaj koji sam doživjela tokom prve godine studija, prije nego što sam se suočila sa bolnom stvarnošću koju sam tako dugo izbjegavala- ramazan jednostavno nije bio kao nekad.

Moji roditelji su postali muslimani one godine kada sam se rodila tako da je moj cijeli život, prije nego što sam počela da živim sama, bio ispunjen islamom.
Kao dijete postila sam duge ljetne dane zajedno sa mojim starijim sestrama i roditeljima. Ponosno sam uživala u buđenju rano ujutro i u iftaru na kraju dana. Osjećala sam se tako odraslo uživajući u slatkoći hurmi i hladnoj vodi, klanjajući rame uz rame sa mojim starijim sestrama, također osjećala sam svrhu u sjedenju i čitanju 30 džuzova Kur’ana na engleskom i uživanju u njegovim ajetima. I osjećala sam potpuno zadovoljstvo nakon što bih završila cijelu Knjigu na kraju mjeseca.
Iako kao djetetu post nije bio uvijek lagan, naročito tokom ljeta kada sunce zalazi oko devet sati, sjećam se da je ramazan bio tako miran mjesec, i da sam često osjećala strahopoštovanje.

Dok sam obožavala Allaha, na momente sam stvarno imala osjećaj drugarstva sa ostatkom svijeta- sunce se rađa svakog jutra, tišina trave na vani, i nasmijana lica vjernika.
Za mene, ramazan je uvijek bio.

Čudesan.

…. A sada to više nije bio.

Jedne prilike je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio na minberu i izgovorio tri puta amin. Kada je sišao sa minbera, pitali su ga: Allahov Poslaniče, šta predstavlja ono tvoje aminanje na minberu. Na to im Allahov Poslanik, s.a.v.s, reče: došao mi je Džibril i rekao: Neka je propao svako onaj ko dočeka starost svojih roditelja i to ne bude razlog da mu budu oprošteni grijesi, nakon čega sam rekao: amin. Zatim je Džibril rekao: Neka je propao onaj koji kada se ti Muhammede spomeneš ne donese na tebe salavat, na što sam rekao: amin. Zatim je Džibril rekao: Neka je propao svako onaj ko dočeka ramazan a ne bude mu oprošteno, pa je Muhammed, s.a.v.s., na to rekao: amin.

Kada sam prvi put čula ovaj hadis stresla sam se .
Da li je gubitak moje smirenosti u ramazanu zbog toga što se nalazim među onima o kojima je melek govorio u ovom hadisu?
Nisam željela da razmišljam o tome.

Prošlo je više od 15 godina otkako sam provela svoj prvi ramazan daleko od kuće. I mada sam počašćena nakon toga mnogim smirenim ramazanima, ispunjenim stajanjem na teravijama i plakanjem Allahu, ne mislim da sam se ikada oporavila od imanskog gubitka kojeg sam doživjela te godine.
Čak i sada, kada je ramazan stigao i kada imam vlastitu porodicu, osjećam da mi se grudi stežu i suze ispunjavaju oči.

Kada dođe ramazan otvore se vrata Dženneta, a zatvore vrata Džehennema i okuju se šejtani.

Hoću li patiti kao što sam patila ranije?

Hoću li se vratiti sa džennetskh vrata, zatvorenih očiju zbog svojih mahana i grijeha?

Hoću li onda stajati željno i strpljivo na vratima Džehennema… čekajući da se mubarek mjesec završi?

Drhtim na tu pomisao.

“O Alahu! Zaštiti me od mene same”, dovila sam.

“Ramazan je mjesec kojeg se najviše bojimo i kojeg najviše isčekujemo”, zapisala sam u svom dnevniku prije nekoliko godina.

I za mene to je tako.

Jer sada znam previše dobro da ne postoji ništa ‘čudesno’ u mjesecu milosti.

Nema smirenosti koji će vam pasti u krilo. Nema duhovnosti koja će doći dok samo sjedimo.

Samo oni koji žele počasti ramazana oni će ih i dobiti. Samo oni koji žele Allahov oprost oni će je i dobiti.

I samo oni koji žele Džennet u njega će i ući.

I za mene to je najstrašnija (i koju najželjnije isčekujemo) stvarnost od svih.

… Moguće je da ijedno ljudsko biće- čija je smrt jedina sigurna izvjesnost u životu- živi jedan dan na ovoj zemlji, ili cijeli mjesec ramazana, a da nema koristi od toga.

…I moguće je da svako ljudsko biće- koje se iskreno okrene Allahu prije nego što dođe njegov određeni čas- bude darovano oprostom koje je veće od njegovog imana i zasluženih djela.

A Allah nam je ponudio oboje u ovom mubarek mjesecu.

I šta ćete odabrati?

 

 

Napisala: Umm Zekijja

Prijevod i izvor: IslamBosna.ba

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles