24. April 2019

Rekonkvista predstavlja pokret Španaca i Portugalaca čiji je cilj bilo protjerivanje Maura sa Pirinejskog poluostrva, te njegovo ponovno osvajanje . Uzrok Rekonkviste bio je prodor Maura u Evropu koji nakon 711. godine zauzeli veći dio poluostrva. Sama Rekonkvista počinje 718. godine oslobođenjem Galicije i Leona, odnosno Pelayovom pobjedom kod Covadonge 722. godine. Kastiljski kralj Ferdinand III 1236. godine primorava Granadski emirat na vazalske odnose, a portugalski kralj Alfons I 1249. godine osvaja Algavru čime se okončava portugalska Rekonkvista. Konačno protjerivanje Maura izvele su 1492. godine trupe tzv. Katoličkih kraljeva, kastiljske kraljice Izabele I i njenog muža, aragonskog kralja Ferdinanda II, uništenjem Granadskog emirata.

Poslije pada Granade 1492. godine, granadski emir Muhamed XII je pregovarao o uvjetima predaje i jedan od uvjeta, koji je  prihvaćen od strane Katoličkih kraljeva, bio je vjerska tolerancija prema muslimanima. To je značilo da će im biti dozvoljeno slobodno ispovjedanje islama, neplaćanje većeg poreza od kršćana, da kršćani koji su prihvatili islam neće biti nasilno vraćani u kršćanstvo, i dr. Isprva, katolički kraljevi poduzimaju mirno propagiranje katoličanstva, zadatak koji povjeravaju nadbiskupu Granade. Međutim, poslije jedne posjete Granadi, 1499. godine, vidjevši koliko je grad još uvijek imao muslimanske karakteristike, odlučuju pokrštavanje povjeriti kardinalu Cisnerosu koji je organizovao masovna pokrštavanja i spaljivanje svih vjerskih tekstova na arapskom jeziku. Ovakvo njegovo djelovanje je izazvalo pobunu (1499-1500.) i ubistvo jednog od kardinalovih agenata. Ovo je zauzvrat dovelo da kršćani opozovu svoja obećanja. U 1499. godini vjerski vođa Granade je pod prisilom predao više od 5.000 neprocjenjivih knjiga koje su spaljene, jedino su pošteđene pojedine knjige o medicini. U Andaluziji nakon 1502., a Valensiji, Kataloniji i  Aragonu nakon 1526., Maurima je dat izbor između pokrštavanja i egzila.

U španskoj Rekonkvisti kršćansko stanovništvo je često naseljavano sa ciljem uspostavljanja kršćanske baze koja bi bila odana kruni Kastilje i čija kultura bi zamijenila kulturu pokorenih Maura. Tokom procesa kristijanizacije, veliki broj džamija u osvojenim gradovima je uništen ili pretvoren u katoličke crkve.

Kada su španski kršćani zauzeli i preinačili džamije u crkve oni su zauzeli više od same zgrade. Džamije kao simobol islama imaju kako vjersku tako i političku dimenziju.  Prema islamskom učenju i praksi centralni dio džamije, mesdžid el-džami’, ispunjava potrebe muškog dijela muslimanske zajednice gdje se muškarci okupljaju za džuma-namaze. Posebni dio ovih zajedničkih namaza predstavlja hutba, preko koje se prenose kako vjerske tako i političke informacije.

Kršćani su bili svjesni dvostruke prirode džamija. Uspješnim osvajanjem muslimanskih gradova i pretvaranjem džamija u crkve i katedrale lagano je uništavana i zajednica muslimana jer je razbijeno njeno jezgro- džamija.

Džamija Bab al-Mardum u Toledu, preinačena je u crkvu i danas nosi naziv Cristo de la Luz. To je jedan od najstarijih objekata u Toledu. Džamija je izgrađena 999. godine, a nakon što su 1085., godine kršćani zauzeli ovaj grad, ona je pretvorena u crkvu. Ova džamija je samo jedan od deset koje su nekada postojale u ovom gradu, smještena je u blizini Puerta del Sol, područja koje se nekada zvalo Medina i gdje su živjeli bogati muslimani. Sagradio ju je Ahmed ibn Hadidi, član ugledne porodice iz Toleda a njegovo ime nalazi se ispisano na vrhu glavne fasade. Većina istraživača vjeruje da ova džamija predstavlja manju repliku kordobske džamije.

Uprkos maloj veličini, ova džamija bila je veoma važna u islamsko doba Španije, kako zbog svog položaja u bogatom dijelu grada tako i zbog njene blizine tvrđavi Alkazar.

Poznata lokalno kao Mezquita-Catedral,Velika džamija Kordobe je jedna od najstarijih građevina koja još uvijek postoji od vremena kada su muslimani vladali el-Andalusom (muslimanska Iberija koja je uključivala Španiju, Portugal i mali dio južne Francuske) krajem VIII vijeka. Historičari vjeruju da je na njenom mjestu prvo bio hram rimskog božanstva, Janusa.

Kordoba je predstavljala središte islamske kulture i civilizacije u Španiji. Uskladu s tim, 786. godine vladar Abdurrahman je postavio temelje Velikoj džamiji. Ova džamija je prošla nekoliko faza gradnje, da bi 987. godine, kada je kompletirano dvorište, dostigla sadašnje dimenzije. Njegov sin Hišam je 793.godine završio glavni dio džamije dodavši joj četverouglasti minaret. Minaret je visok 73 lakta. Na vrhu te kupole nalaze se pozlaćene i posrebrene jabuke. Dvije su bile od čistog zlata, a jedna od srebra. Ispod svake su se nalazili prekrasno izrađeni ljiljani, a na kraju raspona bio je mali pozlaćeni nar. Njihovi nasljednici doziđivali su dijelove na kordovsku džamiju. Dvijestotinedvadeset i tri stuba podupirali su njezin krov. Proširivanje i prepravke na njoj vršene su sve do vladara el-Mensura. Najveća promjena urađena na ovoj džamiji je gradnja renesansne katedrale u središtu džamije. Kordobska džamija je bila jedna od 1000 džamija u gradu i tada druga najveća u islamskom svijetu. Poznata je po mnogobrojnim višeslojnim lukovima koji su tada bili novo arhitektonsko dostignuće. Vrhunac unutrašnjeg ukrasa predstavlja mihrab.

Kada su Mauri poraženi  donijeta je odluka da se džamija pretvori u katedralu. Velika rekonstrukcija je počela 1523. godine. Dio džamije je oštećen tokom borbi ali je znatno veći dio namjerno uništen kako bi se napravio prostor za katedralu. Velika džamija Kordobe je najbolji primjer sposobnosti muslimanskog svijeta da brilijantno razvije arhitektonske stilove na osnovu već postojećih regionalnih tradicija. Ona je izvanredna kombinacija poznatog i inovativnog, a formalni stilski vokabular koji može biti prepoznat kao islamski čak i danas.

Nakon što je Sevilja pala u ruke kršćana 1248. godine njena glavna džamija je služila kao crkva do 1401. godine kada su crkvene vlasti odlučile da je sruše. Seviljska katedrala je izgrađena iz dva glavna razloga. Prvi je da je stara džamija bila u veoma lošem stanju nakon zemljotresa iz 1356. godine. A drugi je da su vladari Sevilje odlučili za izgradnju novog hrama kako bi pokazali bogatstvo grada i kršćansku dominaciju nad muslimanima.  Kažu da su u prvom poglavlju naredbe o gradnji katedrale stajale riječi: “Izgradite katedralu toliko veliku i lijepu da oni koji je vide pomisle da smo ludi!” Novi, španski vladari zadržali su prekrasni minaret La Hiralda koji su pretvorili u zvonik, a koji predstavlja najbolji primjer minareta iz razdoblja dinastije Almohad, koja je Seviljom te jugom Španije i Portugala vladala sve do sredine XIII vijeka. Iz maurskoga doba ostao je i Patio de los Naranjos, odnosno dvorište s narančama u koje je zapravo bilo dvorište džamije sa fontanom gdje su vjernici uzimali abdest. Dvorište je napravljeno negdje oko 976. godine što ga čini jednim od najstarijih vrtova koji još uvijek postoje na Zemlji. La Hiralda je veličanstveno proporcionalan i dekorisan minaret čija se boja mijenja sa promjenom svjetlosti, skoro savršen primjer islamske gradnje.Unutrašnjost minareta ima rampe umjesto stepenica, kako bi se omogućilo mujezinu i drugima da se na konju popnu na vrh.

Patio de los Naranjos en la Catedral de Sevilla

Ronda je bio jedan od najvećih andaluzijskih gradova podignutih na uzvisinama, bogate arhitekture i historije a također i jedno od posljednjih maurskih uporišta koje je palo pod naletom krstaša 1485. godine. Vjeruje se da je ovaj grad bio islamski preko 700 godina. Kada je osvojena, njena glavna Medina džamija iz XIV vijeka je pretvorena u crkvu lokalno poznatu kao Iglesia de Santa María de la Encarnación la Mayor. Zemljotres koji se dogodio vijek kasnije izazvao je obnove i dogradnje koje su trajale tokom XVIII vijeka. Rezultati su bili ili papazjanija ili fuzija koja je uključila elemente mudehara, gotike, renenesanse i baroka. Pojedini ostaci mihraba su preživjeli kršćanska prekrajanja a također sačuvan je i izvorni oblik zgrade. Zanimljivo je da se mogu primijetiti sjeverno-afrički utjecaji izgradnje.

Mertola je bila pod islamskom vladavinom više od 500 godina i jedino je mjesto u Portugalu  gdje je sačuvana srednjevjekovna džamija. Sančo II, zapovjednik reda Santiago, predvodio je osvajanje grada 1238. godine, a kasnije džamija je pretvorena u crkvu Martiz. Uprkos tome što je prilagođena u kršćansku crkvu još uvijek postoje četvoro vrata sa potkovičastim lukom kao i mihrab i minber.Minaret je po običaju pretvoren u zvonik ali je zadržao islamski stil gradnje.

U samom osvajanju kako bi se pokazala razlika kršćanski oltar postavljen je na sjeverni zid zgrade gdje je ostao sve do obnavljanja početkom XVI vijeka. Ono što je zanimljivo za ovaj period jeste da je stanovništvo grada tražilo od kralja da oltar postavi na mjesto mihraba jasno pokazujući da još uvijek nisu izgubili sjećanje i osjećaje za okretanje prema Kibli. Nekoliko decenijakasnije, inkvizicija je naredila da se mihrab zazida i da se lokacija za kršćanske liturgije vrati na sjeverni zid. Ova pozicija oltara ostala je sve do XX vijeka kada su iz Odjela za zaštitu nacionalnih spomenika vratili otar u njegovo nekadašnje okruženje

 

 

“Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše?

Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze.

Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!”

(El-Bekare, 114)

Izvor: islambosna.ba

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles