9. Februar 2019

OD KOLONIJALIZMA DO KAOSA: SADAŠNJOST NAJMNOGOLJUDNIJE AFRIČKE ZEMLJE POSVE JE APOKALIPTIČNA

Ja i moj klan protiv svijeta, ja i moja obitelj protiv klana, ja i moj brat protiv obitelji, ja protiv moga brata – somalijska je mudrosnica koja najbolje opisuje pojedinačne i cjelokupne ljudske odnose u Africi, ponajviše u onoj crnoj, središnjoj kontinentalnoj, ali i istočnoj i zapadnoj.Nakon završetka klasične kolonijalne ere, u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, većina vlastodržaca u afričkim zemljama natjerala je svoje stanovništvo u prve borbene redove da dobrano zakrvari ruke, kako bi se što prije ostvario privid novih nacionalnih emancipacija. U tadašnjim odnosima snaga stvorene su elite koje će provoditi politike hladnoratovskih sila sve do devedeset prve i svečanog podizanja Željeznoga zastora. Onda su se sustavi ponarodili. Umočene do koljena u krv, a nakićene ordenjem i lentama tada, malo manje sada, paradirale su Afrikom i provodile ideje polulude spodobe poput Idija Amina Dade, Jean-Bedela Bokassa, Kamuzuja Banda, Saida Barea, Sanija Abacha, Muammara Gadaffija, Charlesa Taylora, Roberta Mugabea… 

OPSTANAK NACIJENa zgarištima koja su ostala nakon osebujnih diktatora demokracija je nastavila svoj razvojni put, koji će trajati još najmanje stoljeće ili više filtrirajući se na različitim razinama izbora. Jedna od tih političko-evolucijskih izbornih razina održat će se ove godine u sljedećim zemljama Afrike: Alžir, Nigerija, Gvineja, Gvineja Bisao, Gana, Senegal, Nigerija, Niger, Tunis, Benin, Čad, Mauritanija, Madagaskar, Malavi, Bocvana, Namibija, Mozambik, Kamerun, Južna Afrika, Demokratska Republika Kongo (ponovljeni, do sada bez rezultata), Egipat, Libija, Namibija i Somaliland (nepriznata de facto država). Svi ti izbori, bili oni predsjednički, parlamentarni bili minijaturni lokalni, uzdrmat će više ili manje krhke ravnoteže “mira u strahu”, koje se vrlo teško održavaju u afričkim državama. Najrizičniji od svih afričkih izbora bit će predsjednički i parlamentarni izbori u Saveznoj Republici Nigeriji, koji će se održati 24. veljače 2019. i 31. ožujka 2019.

Prema UN-ovim procjenama, Nigerija je najmnogoljudnija afrička zemlja. Broj nigerijskog stanovništva od 1950., kada je iznosio 33 milijuna, do danas porastao je na više od 200 milijuna. Do 2050. Nigerija će biti treća zemlja po broju stanovnika na svijetu, odmah iza Kine i Indije. Ona je također kulturno, vjerski i običajno najraznolikija zemlja afričkog kontinenta. Kao takva, Nigerija ima složen politički i pravni sustav, u kojem su povezani opće, običajno i vjersko pravo, kao i više razina vlasti, te je za naše shvaćanje društvenog poretka nezamislivo zahtjevno provoditi klasičnu provedbu zaštite ljudskih prava i oživotvorenje izbora, na kojima će se natjecati čak 73 političke stranke.

Na predsjedničkim izborima snage će odmjeriti Muhammadu Buhari iz All Progressives Congress (APC), stranke koja kontrolira dvadeset četiri savezne države, i njegov stari politički suparnik, potpredsjednik Atiku AbuBakr iz People‘s Democratic Party (PDP), koji sa svojima kontrolira jedanaest saveznih država. Prvi su put oba predsjednička kandidata muslimani i na neki način, misli se, to će relaksirati međureligijske prijepore i rasplamsane podjele između muslimana i kršćana te težište prebaciti na osnovne izvedbeno-tehničke probleme izbora, kao što su kupnja glasova i pribrajanje nepostojećih glasova te neutralnost državnih institucija poput Nacionalne sigurnosne agencije, Nezavisne nacionalne izborne komisije i Komisije za borbu protiv korupcije.

Uz tehničko harmoniziranje sustava, niz je neriješenih, zamrznutih i otvorenih pitanja u toj najmnogoljudnijoj zemlji Afrike. Država je opterećena neviđenim natalitetnim pritiskom, marginalizacijom i nezaposlenošću mladih (u običnom pojmovnom smislu gotovo 90 posto), raznim tipovima rata, svađa, sukoba i nemjerivim ekocidom. Pokrajinske vlasti i njihovi lideri, koji imaju ključnu ulogu i ovlasti u modeliranju narodnih masa, u takvim uvjetima ne mogu se nositi sa situacijom, koja potpuno izmiče kontroli. Čini se da zastrašene stanovnike nitko ništa i ne pita te ih se često koristi za potkusurivanje između vlasti u Abuji i paravojnih skupina, bandi, terorističkih grupacija i raznih vrsta “lutajućih pravednika”. Do sada je, na primjer, u borbenim djelovanjima samo protiv skupine Boko Haram poginulo najmanje 27.000 ljudi, a dva ih je milijuna raseljeno, što je vladu u Abuji koštalo približno devet milijardi dolara.

BOKO HARAMU vezi s izborima u Nigeriji svoje su priopćenje u prosincu dale i Sjedinjene Američke Države: “ISIS Zapadne Afrike i Boko Haram izjavili su da planiraju prekinuti predstojeće predsjedničke izbore 2019. provodeći napade na nigerijsku sigurnost i infrastrukturu, kao i na mjestima okupljanja kao što su tržnice, hoteli i trgovački centri.” Izjava dana na taj način direktno je uznemirujuća, jer je poznato da je nigerijska vojska nedavno povratila teritorij koji je držao Boko Haram te uhitila i eliminirala njegove istaknute članove koji jako skreću pozornost na sebe.

Naime, Boko Haram (figurativno: “zapadno školovanje je grijeh”) izrastao je iz stoljetnog sukoba oko sjeveroistočnih teritorija Nigerije, isprva u federalnoj državi Borno, pa onda dalje, na što se nadovezao religijski faktor kao kohezijski, prije svega u otporu prema centralnoj vlasti u Abuji. Boko Haram je od 2014. uvršten na EU-ov popis terorističkih organizacija, ali to pokret neće pokolebati u obilježavanju svečane proslave desetogodišnje obljetnice postojanja. Boko Haram je u deset godina razvio poseban stil upravljanja – prijetnjama, asimetričnim i psihološkim ratovanjem, otmicama i ucjenama, od kojih je umove zapadnjaka najviše šokiralo otimanje i preodgoj ženske djece fundamentalnim tumačenjem svetog Kurana.

Amerikanci osim na Boko upozoravaju i na prelijevanje ISIS-a Zapadne Afrike u Nigeriju. Vjerojatno se misli na fragmentirane paramilitarne grupe potisnute s područja ratnih operacija u Sahelu ili na nigerijske migrante (kojih je na stotine tisuća) deportirane iz sabirnih kampova u Libiji, a zatim indoktrinirane i ubačene u ratnu mašineriju sjeverozapadne Afrike. Sve to ipak ni približno nije ozbiljno kao najvažnije organsko-sigurnosno pitanje Nigerije, a to je pojava “novih” paravojnih skupina, koje se vežu uz nomadsko-stočarski narod Fulani. Pripadnika naroda Fulani u Nigeriji je približno petnaest milijuna i zbog različitih čimbenika, ali u prvom redu klimatskih, oni su prisiljeni spuštati se sa sjevera, iz vrućeg i suhoga Sahela, koji se brzo širi prema jugu, u tropske savane u potrazi za pašnjacima za svoja bijela goveda. Fulani su, kao i većina sjevernjaka, muslimani, što je zgodno poslužilo za realnu distinkciju njih od ostalih etničko-religijskih, većinom kršćanskih, skupina, na čije pašnjake pristižu. Isforsirana vjerska podjela na muslimane i kršćane, kojih je u Nigeriji otprilike jednak broj, opterećuje državu, koja teško održava autoritet u sjevernim saveznim državama, gdje je kršćana samo 30 milijuna! Ondje je to nedovoljno za opstanak, pa se farme i sela kršćana u mnogim dijelovima sjeverne Nigerije ubrzano prazne, a poljodjelski običaji nestaju. Ratari koji su se pokušali vratiti u svoja sela na strašan su način mučeni! Običaj je, naime, da se lopovima šake, u visini zglobova, odsjeku i stave u džepove kao upozorenje da se više ne zezaju s vlasništvom nad zemljom. Koriste se i druge vrste fizičkih i psiholoških pritisaka na bogobojazno stanovništvo prema oprobanom afričkom scenariju, kao što su napadi na kršćanske crkve u vrijeme misa ili svetkovina, otmice i ubojstava svećenika i redovnica. Takva vrsta sukoba dogodila se u najmanje 22 savezne države. Religijska podjela stanovništva, u kojoj je vrag došao po svoje, osim za prevlast nad zemljom dobro dođe i bandama za prikrivanje; najčešće bandama na krosmotociklima, koje haraju, pljačkaju, kradu stoku i otimaju ljude (po broju otmica u svijetu Nigerija je odmah iza Indije i Pakistana) gdje god stignu, skrivajući se u prostranstvima šuma Sambisa, Kala Balje, Balmo, Ibu i Kagoro, u kojima se, usput, uzgaja kanabis i koje se ilegalno sijeku tempom od četiri posto godišnje. Lokalni vladari nemoćni su u obuzdavanju toga ludila, koje prilagođavaju svojim potrebama podjarmljujući svoje narodne skupine protiv onih suprotnih. Inače je Nigerija zemlja s najviše kršćana u Africi, i s takvim legitimitetom ugledni kršćani optužuju Muhammada Buharija, predsjednika Nigerije, da zatvara oči pred napadima jer je i on pripadnik naroda Fulani i muslimanski vjernik. On te optužbe snažno negira.

GORE NEGO JUGOSLAVIJASve je to produbilo krizu i zakotrljalo nerješivi problem i vladavinu nasilja, koje trenutno generira milijune raseljenih i potisnutih iz svojih domova, tisuće pobijenih, stotinjak tisuća ranjenih, devet milijuna ljudi koji trebaju pomoć od životne važnosti i sedam milijuna koji tu pomoć primaju. Wole Soyinka, nigerijski moralni autoritet, književnik i dobitnik Nobelove nagrade, upozorio je: “Nigerija se može sunovratiti u etničko krvoproliće gore nego u Jugoslaviji, osim ako se agresori Fulani ne obuzdaju.”

Bez obzira na to tko pobijedio na izborima, za Nigerijce će 2019. biti teška godina. Sam predsjednik Buhari priznao je na sastanku 36 vladinih guvernera te zemlje da je gospodarstvo u lošem stanju. S postojećim i povećanim teškoćama i mogućim demonstracijama zbog nedostatka radnih mjesta, inflacije, niskih plaća, korupcije, kriminala i općenito pada gospodarske aktivnosti vlast će postati ranjiva, a onda i represivnija, što će pak potaknuti mnoge na viši stupanj agitacije i aktivizma, u koje se uklapaju mnogobrojne separatističke i paravojne skupine, koje će odvesti zemlju u podjelu. Uglavnom, kako god bilo, može se zaključiti: gdje je nafta, tu je i krv! 

Izvor: http://www.glas-slavonije.hr/390004/11/Nigerija-u-srcu-tame-Zdenac-nafte-pijeska-i-krvi

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles