7. Januar 2018

Piše: Nasir Hamid Ebu Zejd

Ako bi vas neko upitao: Koliko je sati, vi biste pogledali na sat i onda mu odgovorili. Ako bi vas upitao: Je li sada dan ili noć, vi biste pogledali u sunce i odgovorili mu. Ako bi vas upitao: Kako razlikujete i brojite mjesece, vi biste mu odgovorili da poslije pojave novog mlađaka nastupa novi mjesec. Ako bi vas upitao: Kako razlikujete ono što je gore od onoga što je dolje, vi biste podigli kamen i onda ga pustili i on bi, na osnovu sile zemljine teže ili gravitacije, pao na zemlju. Ako bi vas upitao: Gdje se nalaze glavne strane svijeta, vi biste pogledali u kompas i odgovorili mu.

Dakle, morate se osloniti na nešto da biste potvrdili i dokazali nešto drugo. Ali, šta se događa ako je stvar na koju se oslanjamo u našim dokazima neprecizna i nestvarna? Reći ćete: Kako je to moguće? Moguće je. Pretpostavimo da živite u svemiru i postavi vam se isto pitanje: Koliko je sati, vi biste odgovorili da broj sati varira ovisno o planeti na kojoj živite. Tako je, naprimjer, sada na planeti Zemlji 23.93 sata, na Jupiteru je 9.83 sati, na Saturnu 10.25 sati, na Uranu 17.25 sati, na Neptunu 16 sati, na Plutonu 6.4 sati, po zemaljskom računanju vremena.

Što se pak tiče dana i noći, prostor u svemiru je mračan, jer sunčeve zrake koje plove u svemiru ne zrače svjetlom osim na Zemlji, zbog prašine koja se raspršuje u atmosferi. Također je teško odrediti mjesec, jer, naprimjer, Jupiter ima 63 mjeseca ili prirodna satelita, dok Merkur nema nijednog.

U svemiru je gore i dolje nepoznato, zbog nedostatka sile teže ili gravitacije. Osim toga, pojmovi gore i dolje su u osnovi nestvarni, jer ako bi vi sebe uspoređivali sa osobom s druge strane Zemlje, otkrili biste da vi visite i da vam je glava dolje a noge gore, ali to je samo gravitacija koja vam daje taj obmanjujući osjećaj. Glavne ili osnovne strane svijeta također su nepoznate u svemiru, s ozbirom na odsutnost magnetnog polja.

Dakle, pitanje koje se samo od sebe nameće jeste: Šta je to što je stvarno ili postojeće, a šta nije? I zašto smo toliko sigurni i uvjereni u ono na šta se oslanjamo u dokazivanju određenih činjenica? Kao ljudska bića, volimo osjećati da smo u pravu i vjerujemo u sve ono što je u korist našeg uvjerenja i ne slušamo nikakav drugi glas koji nam govori da smo u krivu.

Naprimjer, mi po svaku cijenu želimo vjerovati da je grupa stabala oblikovala šehadet (La ilahe illallah, Muhammedun resulullah), i začipamo uši pred svima onima koji nas pokušavaju uvjeriti da je to ipak samo fotošop.

Tokom povijesti, veliki ljudski umovi nisu bili apriori uvjereni u činjenice oko njih, oni su ih proučavali i razmišljali o njima kako bi ih dokazali i potvrdili kao istinite ili ih zanijekali.

Aristotel je tvrdio da se sve planete i zvijezde okreću oko Zemlje, jer je, po njemu, Zemlja središte svemira. Da je Galileo Galilej bio ubijeđen u ono što je rekao Aristotel, ne bi otkrio da Zemlja kruži oko Sunca. Da je Njutn bio ubijeđen u ono što je tvrdio Galilej o slobodnom padu predmeta, ne bi otkrio zakon gravitacije. Da je Ajnštajn bio ubijeđen u Njutnovo tumačenje gravitacije, ne bi otkrio da je gravitacija uzrokovana zakrivljenjem prostor/vremena – sav prostor i vrijeme izobličuju se pod utjecajem mase i energije.

Ovo su primjeri na nivou svjetovnog, ali se također mogu navesti primjeri i na nivou duhovnog ili vjerskog iskustva.

Naprimjer, da je ashab Selman el-Farisi, r.a., poznat kao ”tragalac za istinom”, bio ubijeđen u doktrinu i vjerovanje svoga oca, ostao bi sluga i rob vatre i ne bi nikada prihvatio kršćanstvo. Da je bio ubijeđen u istinitost kršćanstva, ne bi primio islam i postao primjer odricanja, usamljenosti i ropstva na putu traganja za istinom.

Da se halifa Omer ibn Hattab, r.a., oslonio i pouzdao samo u riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ”Omere, kad god te šejtan sretne, on krene drugim putem”, i da je bio zadovoljan svojim stanjem, ne bi pitao Huzejfu, r.a., kojem je Poslanik, s.a.v.s., povjerio spisak munafika: ”Huzejfe, ima li mene na tom spisku?” Da se Ebu Bekr, r.a., zadovoljio samo time što je spomenut u Kur’anu, u riječima Uzvišenog: ”Kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je sa nama!”’, ne bi govorio: ”Kada bi mi jedna noga bila u Džennetu, a druga još ne, ne bih bio siguran od Allahove kazne.”

Najopasnija stvar koja može nanijeti štetu nekoj osobi je njegova sigurnost u ono u što je uvjeren da je u pravu, njegovo zadovoljstvo sa samim sobom, i njegovo odbijanje da ispita i proučava svoju uvjerenost zbog straha da ne bude u krivu.

Zar nismo bili svjedoci situacije u kojoj su sljedbenici i pristalice jednog reformatora bili uvjereni da su u pravu, a nakon toga su sami bili svjedoci kako se reformatori okreću za 180 stepeni u svojim stavovima i mišljenjima? Zar nismo vidjeli činjenice koje su se kasnije pretvorile u iluzije, i iluzije koje su postale činjenice?

Dakle, ne bi trebali strahovati od korištenja našeg uma u oktrivanju istina, jer nas Allah u Kur’anu na mnogim mjestima podstiče i poziva na razmišljanje o Allahovom stvaranju, o smislu i cilju života i sl.

Mi ne dajemo prednost razumu nad Objavom, ali kažemo da čovjek svojim umom i čistom i iskrenom namjerom može doći do istine. Dokaz za to je i slučaj jednog kršćanskog učenjaka kojem je dr. Zaglul Nedžar, na jednoj naučnoj konferenciji, poklonio prijevod Kur’ana. Sutradan su se ponovo sreli i taj učenjak je upitao šejha Zaglula: ”Kako se postaje musliman?” Zapanjen njegovim pitanjem dr. Zaglul Nedžar, upitao ga je: ”Šta je to što si pročitao u Kura’nu u jednoj noći, pa si se uvjerio da je Kur’an objava od Allaha i želiš primiti islam?” Odgovorio je: ”Pročitao sam samo jedan red (red) iz Kur’ana: ”Elif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.” (El-Bekara, 1.-2.) Zatim sam zatvorio Kur’an i razmišljao. Sjetio sam se da kad god sam napisao neki istraživački rad i studiju, ostavljao sam ga nekoliko sati, a onda bi ponovo čitao taj rad i tokom čitanja sam pronalazio greške koje treba ispraviti. I što sam duže ostavljao naučni rad nepročitan, kad god sam se vraćao na njega pronalazio sam sve više grešaka. Međutim, ova knjiga, Kur’an, postavila je izazov pred sve ljude prije više od 1.400 godina i niko nije mogao naći ni jedne greške u njoj. To je jasan dokaz da Kur’an nije ljudsko djelo, već objava od Boga.”

Zaključak je da moramo djelovati racionalno, biti u stalnoj potrazi za istinom, ispitivati, učiti i promišljati, i, naravno, moramo moliti Allaha da nas uputi na Pravi put, da nam istinu pokaže istinom, a zabludu zabludom, te da nas učvrsti na Pravom putu i sačuva iskušenja u vjerovanju.

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Izvor: saff.ba

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles