27. Novembar 2017

Kurdima već decenijama uskraćuju ljudska prava, njihova želja da osiguraju ova prava doživljava se kao opasna.

Glavne krize koje danas destabiliziraju Bliski istok prisutne su već duže od 100 godina. Neki od glavnih faktora koji su ih uzrokovali i koji ih hrane uključuju: iscrtavanje granica na osnovu Sporazuma Sykes-Picot, zapadnjačke intervencije, perzijsko-tursko-arapsko rivalstvo, arapsko-izraelski sukob, sektaštvo i vjerski ekstremizam.

Kurdi nisu učestvovali ni u jednom od ovih problema i, zapravo su morali platiti visoku cijenu za probleme koje nisu oni kreirali.

Pa ipak, neki analitičari i posmatrači su nedavno tvrdili da je kurdska želja za državom glavni faktor destabilizacije na Bliskom istoku. Takve tvrdnje svjesno ignorišu stvarnosti na terenu i decenije historije.

Pokret za nezavisnost

Kurdi su bili među prvim narodima na Bliskom istoku koji su tražili vlastitu državu. Kurdska nacionalna ideja pronašla je svoj izričaj na terenu još u julu 1880., kada je šeik Ubeydullah ujedinio kurdska plemena u konfederaciju i najavio ustanak na kurdskim teritorijama Kadžarskog carstva.

On je tražio priznanje kurdske nacije od Zapada. U svom pismu američkom misionaru od 5. oktobra 1880., on je napisao: „Kurdska nacija, koja se sastoji od preko 500 000 porodica, je poseban narod. Njihova je religija drugačija (od religije ostalih), i njihovi zakoni i običaji su specifični.“

Ova pobuna je propala i šeik Ubeydullah je prognan u Hidžaz, gdje je umro 1883. Ali kurdska nacionalna ideja je nastavila živjeti.

Osmansko carstvo se urušilo krajem Prvog svjetskog rata, a isto se desilo i sa modelom multirasne, mulireligijske države na istoku. Britanija, Francuska i Rusija nastavile su dijeliti regiju i promovirati ideju nacionalnih država, iscrtavajući granice na osnovu Sporazuma Sykes-Picot iz 1916. godine.

Ideja o kurdskoj nacionalnoj državi bila je u opciji i spomenuta je u Mirovnom ugovoru u Sevresu iz 1920. između zapadnih sila i Osmanskog carstva.

Dok su Britanci nametali svoju kolonijalnu kontrolu nad Mezopotamijom, kurdski vođa šeik Mahmud Barzanji poveo je niz pobuna i osnovao je Kurdsko carstvo 1922. Do 1924., Britanci su uništili ovu državu, iako su prvobitno pristali na nju.

Ugovor iz Lausanne, koji je potpisan 1923. i koji je predstavljao konačno razrješenje Prvog svjetskog rata, u praksi je okončao planove za kurdsku državu u sjevernom Kurdistanu.

Borba za ljudska i kulturna prava

Regionalni i međunarodni faktori i mnoštvo pitanja povezanih sa kurdskim pokretom značili su da Kurdi nisu uspjeli ostvariti svoj „nacionalni projekat“, iako su bili četvrta najveća populacija na Bliskom istoku, nakon Arapa, Turaka i Perzijanaca.  Shodno tome, Kurdi su se našli pod kontrolom vlada koje su prigrlile isključujuće ideje o državljanstvu i gradnji nacije.

Kurdi su pokušali osigurati minimum kulturnih i nacionalnih prava u svojim „novim“ državama, u nastojanju da sačuvaju svoj nacionalni identitet. Ali to se pokazalo gotovo nemogućim.

Turski odgovor na kurdske zahtjeve dat je u obliku ustava iz 1924., koji je ukinuo postojanje svih neturskih naroda u Turskoj. Novouspostavljena nacionalna država uključivala je dugu listu zakona i dekreta čiji je cilj bio da poturče Kurde i asporbuju, uksrate i izbrišu njihov kulturni i nacionalni identitet. Vlada je istovremeno poslala vojsku u Kurdistan da ove odredbe provedu silom i da uguše pobune isprovocirane ovim asimilacijskim politikama.

U Iranu je situacija bila slična pod vlašću šaha koji je odbio kurdske zahtjeve za kulturna i nacionalna prava. Napredak Islamske Republike nije donio nikakvu promjenu u statusu kurdskih građana u Iranu i, zapravo je povećao pritisak na njih. Kurdima su u Iranu bila uskraćena politička prava i učešće u vladi; veliki broj kurdskih vođa je ubijen.

U Iraku je situacija bila još gora. Nakon što je arapska vlada u Bagdadu, pod britanskim mandatom, ignorisala svoje obećanje iz 1924. dato Ligi naroda da će poštovati administrativna i kulturna prava Kurda u državi, naredne vlade su vodile rat u Kurdistanu. To je eskaliralo do upotrebe hemijskog oružja pod vlašću Saddama Husseina 1980-ih i do operacija etničkog čišćenja u kurdskim gradovima i selima.

Kurdi ni u Siriji nisu bili u boljoj poziciji, jer je vlada u Damasku usvojila otvoreno rasitičku politiku prema njima. Najgore je bilo tokom 1960-ih kada je hiljadama Kurda oduzeto sirijsko državljanstvo, kao dio plana da se podijele i arabiziraju kurdske regije i da se kreira „arapski pojas“ naseljavanjem arapskih klanova u kurdska sela i gradove.

Decenijama su ove četiri države koordinirale način postupanja u vezi kurdskog pitanja, radeći zajedno protiv bilo kakvih nacionalnih zahtjeva ili napredaka koje njihove kurdske populacije ostvare. Politike ignorisanja Kurda, uskraćivanja njihovih prava i mijenjanja njihove demografije rezultirale su općom ekonomskom i kulturnom nazadnošću njihovih gradova i sela.

Irački Kurdistan i stabilnost na Bliskom istoku

Irački Kurdi su iskoristili prvu priliku koju su dobili za samoupravu nakon decenija rata i genocida i u maju 1992. su održali prve slobodne izbore u svojoj historiji i u historiji Iračke Republike. To je rezultiralo formiranjem izabrane vlade i parlamenta.

Uprkos poteškoćama prvih godina i prijatelji i protivnici Kurda moraju priznati da je, uz više autonomije od vlade u Bagdadu, Irački Kurdistan brzo napredovao ka prihvatanju građanskih vrijednosti, postizanju ekonomskog prosperiteta i poštivanju prava manjina i žena.

Nadalje, regionalna kurdistanska vlada (KRG) uspjela je dobiti priznanje od Turske i uspostaviti partnerstvo sa Ankarom. To je bio prvi korak u rješavanju jednog od najdužih konflikata na Bliskom istoku, i mogao bi poslužiti kao model za rješavanje sličnih kriza u regiji.

Dvije decenije nakon sticanja autonomije, Irački Kurdistan postao je uporište stabilnosti u Iraku i regiji, odolivši unutarnjem iračkom ustanku koji je uzrokovala američka invazija iz 2003., kao i nestabilnoj situaciji nakon Arapskog proljeća.

Kada je grupa Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL) napala Irak i prijetila i Bagdadu i Erbilu, Kurdi su iskoristili priliku da pokažu svijetu uspjeh kurdskog eksperimenta. Stabilnost i unutrašnja snaga Iračkog Kurdistana omogućila mu je da se uspješno odbrani od ISIL-a i da nakon izvjesnog vremena vrati teritorije koje je ISIL okupirao.

Kurdistan je postao utočište za sve nemuslimanske manjine koje iračka vlada nije uspjela zaštiti, kao i za Arape sunite koji su bježali iz šiitskih dijelova, te za Arape šiite koji su bježali iz sunitskih regija. Tokom 2016., iako je Bagdad odbio ponuditi podršku i stalno je rezao budžet KRG-a, ova regija je primila veliki broj raseljenih osoba i izbjeglica, koji su u to vrijeme činili najmanje 30 posto ukupne populacije ove pokrajine.

Stoga, tvrdnje da Irački Kurdistan prijeti „miru i stabilnosti“ u regiji sa svojih zahtjevom za nezavisnot ne odražavaju činjenice na terenu. Irački Kurdistan je jedina regija koja je predstavila rješenja za mnoge hronične krize na Bliskom istoku. Od svog utemeljenja ranih 1990-ih, postigao je mir i demokratiju i usvojio kulturu diverziteta i prihvatanja, uprkos neprijateljstvu s kojim se suočio.

Odluka da održi referendum 25. septembra bila je pokazatelj da kurdsko vođstvo odgovara na zahtjeve naroda Kurdistana, da će njihov glas i njihove želje prenijeti međunarodnoj zajednici. Glasanje je bilo dio demokratske tradicije ove regije i održano je u skladu sa međunarodnim standardima; nije prekršilo odredbe UN-a, međunarodnog prava ili iračkog Ustava.

Kurdska nezavisnost od Iraka mogla je biti praktično, mirno i demokratsko rješenje kurdskog problema, jer bi zadovoljila kurdske težnje i odgovorila na kurdski nacionalizam koji je narastao nakon pobjede nad ISIL-om. Nezavisnost bi olakšala međunarodnoj zajednici da pronađe prihvatljivo rješenje za kurdski problem na Bliskom istoku kao cjelini.

Bagdad je odgovorio zatvaranjem kurdistanskog zračnog prostora, pokrenuvši vojnu kampanju duž granica Kurdistana i pokušavši otkazati pravni status Iračkog Kurdistana zagarantovan iračkim Ustavom iz 2005. Iračka vlada je poslala Jedinice narodne mobilizacije i njihovog „savjetnika“ Qassema Suleimanija, vođu Iranske revolucionarne garde, da napadne snage KRG-a i gurnula državu na ivicu građanskog rata. Izjave protiv Kurdistana koje dolaze iz Bagdada nekada su ekstremnije od izjava baatističkih zvaničnika odgovrnih za operacije masovnog istrebljenja Kurda 1980-ih.

Jačanje vlade Haidera al-Abadija i očuvanje iračkog jedinstva možda služe interesima SAD-a i Zapada trenutno, ali neće donijeti dugoročno rješenje koje bi uspostavilo mir u Iraku. Nema garancija da Kurdi neće ponovo platiti visoku cijenu za tuđi neuspjeli eksperiment.

Izvor: Al Jazeera

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles