11. April 2017

Deveti po redu osmanski sultan, Selim Javuz, vladao je državom od 1512. do 1520. godine. Tokom osam godina vladavine borio se sa Safavidima – najvećom prijetnjom Osmanlijama, bejlukom Dulkadirogul i Mamelučkom državom. Veze sa Mamelucima, koji su vladali jugoistokom, bile su narušene još u vrijeme sultana Mehmeda Fatiha,  dodatno pogoršane za vrijeme sultana Bajezita II zbog prevlasti za Čukurovu, i u ovom stilu nastavljene do vremena sultana Selima. Za vrijeme vladavine sultana Selima I istočni dio Mediterana prešao je u ruke Osmanlija. Trebalo je zauzeti i Siriju jer je ona, za Osmanlije, bila ključ za osvajanje Egipta koji je bio sultanov konačan cilj. Mamelučka država nije trebala stati na put Osmanlijama za njihovo osvajanja juga. Iako je Mamelučka država u svojoj strukturi posjedovala ogroman broj velikih vojskovođa, Selimov pohod će je srušiti. Istražimo pohod na Egipat i događaje koji su se odvijali.

Život sultana Selima I

Ne zna se tačan datum rođenja sultana Selima I, ali se zna da je rođen u Amasji 1470. godine. Selim je najmlađi sin sultana Bajezita II. Njegova majka je sultanija Gulbahar, kćerka Alauddevle Bozkurta, iz bejluka Dulkadir. Selimova braća su Ahmed, Korkut, Mahmud, Alemšah i Šehinšah.  Prema izvorima, njegova prva dužnost bila je u Trabzonu, gdje je ostao 24 godine kao sandžak-beg, sve do 1510. godine. Njegov lala (vaspitači koji su odgajali prinčeve) bio je Halimi Čelebi, koji mu je ponudio kvalitetno obrazovanje. Za vrijeme svog boravka u Trabzonu pomno je pratio položaj gruzijskih prinčeva, aktivnosti Šaha Ismaila i vjersko-politička pitanja na istočnoj granici države. Prije nego što je došao na vlast, imao je špijune koji su ga obavještavali o događajima u Istanbulu, Edirnama i Amasji. Pored toga, vršena je propaganda u njegovu korist. Selim I prirodno je posjedovao vladarske sposobnosti, bio je nadmoćniji od oca Bajezita II i brata Ahmeda s kojim se borio za vlast. Dobivši pomoć od janičara, 1512. godine je došao na prijestol. Sprovođenom politikom i vođenim ratovima proširio je granice Osmanske države. Osigurao je i da halifat pređe u ruke Osmanlija. Sinu Sulejmanu, koji je došao nakon njega ostavio je zdravu državu. Upravo će on napredovati prema evropskim zemljama i doći do Beča i tako od Osmanske države napraviti jednu svjetsku državu.

Mamelučka država i veze sa Osmanskom državom

Mameluk znači rob kupljen „memlu“ parom. Najprije su osnovane neke nove dinastije od strane turske vojske sastavljene od robova. Osnovana u Egiptu, Mamelučka država je, nakon pada dinastije Ejjubija pa sve do osmanskog pohoda na Egipat, za dva i po stoljeća prisvojila jedno od najvećih prijestola istočne Anadolije. Borba između Osmanlija i Mameluka u južnom dijelu Anadolije i sjevernom dijelu Siriji opisana je u nekim izvorima. U cilju zaštite zemlje koja se protezala od Rodosa do rijeke Eufrat, Mameluci su oko Sirije napravili tampon zonu i u svojoj strukturi držali polunezavisne bejluke Dulkadirogle i Ramazanoglue. Vladavši predjelom Čukurove, Armensko Kraljevstvo se suočavalo sa napadima Mameluka i Turkmena. Mameluci su uz pomoć Ramazanoglua, Dulkadiroglua i drugih turkmenskih plemena 1375. godine uspjeli savladati Armensko Kraljevstvo. Na taj način su Mameluci ojačali. Kako bi proširili svoje teritorije i vojnu moć, Mameluci se nisu protivili širenju Osmanske države u istočnom i južnom dijelu Anadolije, sve dok niko nije dirao bejluke pod njihovom kontrolom. Ukratko, samo su nastojali da zaštite svoje teritorije. Dvije države su povremeno bile u savezništvu i dobrim odnosima. Osmanska država je 1509. godine pomogla Mamelucima protiv Portugalaca na Crvenom moru.

Prvi konflikt između Osmanlija i Mameluka datira još iz vremena sultana Mehmeda Fatiha. Mamelučki sultan Hoš Kadem loše se ponio prema delegaciji koju je sultan Mehmed Fatih 1461. godine poslao njemu. Prema Ibn Iljasu, ovaj događaj je bio uzrok početka neprijateljstva između mamelučkog sultana i Osmanlija. Poslije su još više narušene te veze zbog odnosa sa bejlucima Karamanoglua i Dulkadiroglua. Mameluci su zaplijenili poklone koji su došli iz Indije za Osmanlije i uhapsili indijskog izaslanika. Čak se navodi da je sultan Mehmed Fatih 1481. krenuo u pohod na Egipat, ali ga je spriječila smrt. U vrijeme Bajezida II  aktuelna je bila borba za prevast za Čukurovu, pitanje bejluka Dulkadiroglu, te borba između Bajezida i Džema, nakon čega je Džem došao u Kairo gdje je bio dobro prihvaćen. Kada je dobio dozvolu da se ponovo vrati u Anadoliju kao protivnik Bajezidu, odnosi su bili poprilično napeti. U vrijeme mamelučkog sultana Kajitbaja, između 1485. i 1491. godine, počeo je prvi rat između Mameluka i Osmanlija, koje je predvodio beglerbeg Karaman i Karagoz-paša. U vrijeme sultana Selima I, početkom XVI stoljeća, nastaje šiitska dinastija Safavida i postaje prijetnja za obje države. Vodeći šiitsku propagandu Safavidi postaju uticajni što je imalo negativan uticaj na odnose dvije države. Budući da su Mameluci suniti, dijelili su zajednički problem sa Osmanlijama. Pobjeda koju su Osmanlije ostvarile nad Safavidima razveselila je Mameluke i tim povodom upriličene su zabave u Siriji i Egiptu. Bitka kod Čaldirana i zauzimanja mamelučkog bejluka Dulkadiroglu 1515. godine, izazvali su brigu i u mamelučkim redovima. Glavni razlog njihove zabrinutosti ležao je u gubljenju stare moći i dolasku mudrog, hrabrog, ozbiljnog i politički sposobnog sultana Selima I na čelo jedne jake države. Ovim događajima je počeo pohod na Egipat koji se odigrao u tri faze.

Pohod na Merdž-i Dabik (24.8.1515. godine)

U junu 1516. godine sultanova vojska krenula je na pohod pod nazivom Pohod na istok, dok je princ Sulejman ostao u Edirnama, a Piri Mehmed-paša u Istanbulu. Zeyrek-zade Rukneddin-efendi i Kara-paša poslani su u Egipat sa sultanovim pismom, dok je sultan Selim I sa oko pedeset hiljada vojnika napredovao prema Konji.  Izaslanici koji su poslani u Egipat, predali su pismo mamelučkom sultanu Kansu Gavriju u Halepu. Gavriju se nije svidio sadržaj pisma, te je uhapsio izaslanike, ali se brzo pokajao i oslobodio ih saznavši da se sultanova vojska uputila prema Halepu. Krenuvši nazad, sreli su se sa sultanom u mjestu Bučukdere i tu mu savjetovali kako je potrebnije da se krene u pohod na zapad. Određeno je da mjesto Merdž-i Dabik bude bojno polje. Mamelučki sultan Gavri je došao iz Halepa na dogovoreno mjesto gdje je podigao šatore. U pismu kojeg je poslao sultanu Selimu I izvinuo mu se, navodeći kako dolazak u Halep nije bio njegov izbor, nego je došao na nagovor državnika. Ipak, njegovo prisustvo u dolini Merdž-i Dabik govorilo je da je na oprezu. Egipatski sultan je nastavio i nije se izvinio Sibajbeju, valiji Šama, koji je govorio da postoje tajne veze između sultana Selima i Hajir Beja, valije Halepa. Ovo će poslije promijeniti stranu Hajir Beja, a samim time i tok rata. Kada su se sukobile dvije protivničke vojske, broj vojnika je bio poprilično jednak. U Hajdar Čelebijinoj Ruznami navodi se da je broj mamelučkih snaga iznosio 40000-50000, većinom sastavljen od blagooklopnih konjanika. U venecijanskim izvorima se navodi da je broj mamelučke vojske iznosio oko 12000. Cijela vojska, osim male skupine pješadije arapskih beduina, sastojala se od jedinice konjanika. Osmanska vojska je bila bolje opremljena, posjedovali su moćnu artiljeriju i vatrene topove. Ova tehnološnka nadmoć Osmanlija, psihološki je uništavala Mameluke. Vojska se sastojala od vojnika koji su se vrlo dobro služili kopljem na konju. Mislili su da sa ovom vojskom mogu poraziti Osmanlije, koji su se dobro služili tehnologijom. Mameluci su koristili klasično oruđe, a ne vatreno, govoreći kako je to „nevjernički izum“. Ovaj događaj se može uporediti sa jednom drugom državom. Sultan Selim I je u Čaldiranskom ratu koristio vatreno oružje, te je Šah Ismail osudio taj njegov potez. Spominje se da je kazao: “Pojavilo se vatreno oružje, nestade hrabrosti.“

Desnim krilom osmanske vojske komandovao je anadolski beglerbeg Zejnel-paša, lijevim krilom rumelijski beglerbeg Kučuk Sinan-paša, a u sredini je bio sultan sa gardistima pješadije, konjanicima i topdžijama. Desno krilo mamelučke vojske pokrivao je halepski beg Hajri, lijevo krilo šamski beg Sibaj, dok je u sredini bio sultan Gavri. Rat je počeo ujutro i trajao je oko šest sati. U jednom trenutku osjetila se nestabilnost u lijevom i desnom krilu osmanske vojske. Uporedimo li mamelučke konjanike sa osmanskim, vidjet ćemo da su bili učinkovitiji. Vidjevši ovu situaciju, sultan Selim je velikog vezira Sinan pašu poslao da pomogne lijevom krilu, a Junus-pašu da pomogne desnom. I njegovo pojavljivanje tokom bitke dodatno je konsolidovalo redove. U pobjedi osmanske vojske veliku ulogu su imali topovi i oko 20000 janičara. Moć vatrenog oružja je odredila pobjednika. Mamelučka vojska je poražena a sultan Gavri pogino tako što je pao sa konja. Mnogo bogatstva i mađarskog zlato zarobljeno je na bojnom polju i u Halepu kao ratni plijen. Sultan Selim ušao je u Šam bez borbe i tu je proveo zimu. Kao ishod ovog rata, Osmanlije su preuzele kontrolu nad Libanom, Sirijom i Palestinom.

Nakon ovog rata, sultan Selim prvi je pokazao veliko poštovanje prema velikodostojnicima koji su se nalazili kod mamelučkog sultana, abbasijskom halifi Mutevekkilu i trojici mezhepskih kadija. U Halepu se susreo sa halifom. Sultan Selim I naredio je da se njegovo ime spominje na hutbama i napravio je organizacioni plan za cijelu regiju. Kada je saznao da su se poglavari rasturene Mamelučke države okupili u Šamu i prihvatili Gavrijevog sina Muhameda kao novog sultana, zaputio se prema Šamu. U drugim izvorima se navodi da je sultan Selim I poslao Sinan-pašu, nakon što je saznao da se vodi borba za preuzimanje prijestola nakon Gavrijeve smrti. Prednje jedinice pod vodstvom Sinan-paše uputile su se prema Kairu gdje je imenovan novi mamelučki sultan Tumambaj. Sinan-paša je okupirao Gazu i tu napadnut od strane Emir el-Gazalija. Vladar Iskenderije je izgubio život. Nakon toga, Selim je došao u Gazu i počeo sa pripremama za osvajanje Egipta.

Prelazak preko Sinajske pustinje (9-22.01.1517. godine)

Kada su se osmanske snage zaputile prema Egiptu, bile su primorane da pređu Sinajsku pustinju koja se nalazila između Egipta i Palestine. U historiji su ovu pustinju morali preći Perzijanci i Aleksandar Veliki, prilikom osvajanja Egipta. Ovaj put je nazvan Put osvajača i samo ova dvojica vojskovođa su je uspjeli preći. To nije pošlo za rukom  velikom mongolskom osvajaču,  Timuru. Sultan Selim I je prešao pustinju preko njenog sjevernog dijela tako što se nije mnogo odvajao od obale Sredozemnog mora. Uspio ju je preći za 13 dana. 11. januara došao je u mjesto El-Ariš. Prvo je Sinan-paša sa 6000 konjanika ušao u Egipat, a poslije njega i sultan Selim. Navodi se kako osmanska vojska nije imala poteškoće prilikom prelaska pustinje jer je padala milost Božija, kiša, te nisu imali problema sa nedostatkom vode.

Mamelučki sultan Tumanbaj obznanio je da će za svakog turskog vojnika dati određenu količinu zlata. Napadajući turske snage, pokušali su ih spriječiti da dođu do vode. Međutim, i pored toga, bili su rastjerani od strane osmanske vojske i njihovih topova i konjice. Nakon ovoga sultan Selim se još više približio osvajanju Egipta.

Ridanijska bitka (22.01.1517.godine)

Kada se osmanska vojska od oko 20000 vojnika, sastavljenih većinom od gardista i pješadije, približila pokrajini Henke, Tumanaj, koji je isto tako imao 20000 vojnika, napravio je liniju tako što je naredio da se kopaju rovovi u mjestu Adilije u blizini Kaira. Želio je napasti Osmanlije u mjestu Salihije jer je to mjesto na kraju pustinje, pa je mislio da će se vojska tu odmarati. Međutim, vojskovođe su drugačije razmišljale, te su napravili neku vrstu skloništa kako bi preplašili Osmanlije. Odlučeno je da ova linija bude u blizini Ridanije, između El-Matarijje, El-Džebe’ul-Ahmera i Mukattama. Rat koji se zbio ovdje  bio je vrlo težak i opasan. Napravljena linija mogla je napraviti nered među Osmanlijama jer se  iz ovog mjesta nije moglo ići negdje drugdje. Osmanlije su postupile onako kako su prije isplanirali. Sultan Selim I je    lično predvodio ovu vojnu akciju. Na desnom krilu osmanske vojske bio je anadolski beglerbeg Mustafa-paša, dok je na lijevom bio rumelijski beglerbeg Kućuk Sinan-paša. Sultan, gardijani i veliki vezir Hadim Sinan-paša bili su u sredini. Mamelučka konjica je pokušala prodrijeti do mjesta gdje su Osmanlije krili topove, dok se s druge strane i osmanska vojska uputila prema istom mjestu, pokušavajući zaštititi svoje redove. El-Mukattam je promijenio smjer kretanja i uputio se prema osmanskim topovima, čime se unio nemir u mamelučke redove. Tobdžije osmanske vojske zaustavile su suprotnu stranu. Napad koji je Selim izveo tako što je promijenio stranu okončan je pobjedom 26. decembra. Narednog dana u grad je poslan sultan El-Mutevekkil sa osmanskom vojskom, što je ulilo sigurnost u narod. U Kairu je hutba učena u Selimovo ime. Na ovaj način je Mamelučki sultanat postao historija. Tumambaj je uspio pobjeći iz Ridanije i pridružio se gerilskim jedinicama. Stanovništo Kaira ga je podržavalo. Osmanski vojnici su pratili i istraživali Mameluke što je izazvalo strah i otpor kod naroda. Dosta je elemenata koji su obezbijedili pobjedu Osmanlijama u ovoj bici. Neki od njih su neiskustvo Mameluka i nekorištenje vatrenih topova, kao i ratna taktika sultana Selima. Kada uporedimo Merdž-i Dabijsku i Ridanijsku bitku, vidimo da je ova prva kratko trajala i nije previše umorila Osmanlije, dok je Ridanijska bitka bila teška i iscrpljujuća za Osmanlije. Ovaj rat okončan pobjedom obezbijedio je Selimu ulazak u Egipat i zvaničnu vlast i uspostavljanje kontrole nad svetim mjestima.

Selimov ulazak u Egipat (24.1.1517. godine)

24.1. osmanska vojska je ušla u Kairo, koji je bio vrlo značajan i grad bogat kulturnim znamenitostima. Nakon što je sultan Selim I ušao u Kairo, proučena je hutba u njegovo ime. U tradiciji Osmanske države učenje hutbe u slutanovo ime shvata se kao simbol vladavine. Mamelučke riznice prešle su u ruke Osmanlija. Pred jutro 28.01., Tumambaj je ušao u Kairo, a Selim i osmanska vojska već su napustili grad. U gradu je ostala mala grupa osmanskih vojnika. Tumambaj je sa svojih 10000 vojnika izvršio egzekuciju nad ovim vojnicima. Junus-paša je ušao u grad sa janičarskim jedinicama. Neredi i sukobi na kairskim ulicama trajali su tri dana i tri noći. Stanovništo je pomagalo Tumambaju. Kada su osmanske snage ugušile ove sukobe, Tumambaj se sa sedam svojim saradnika prerušio u ženu i pobjegao. Nešto poslije Tumambaj i Džanberdi Gazali su se predali Osmanlijama, da bi ovaj prvi ponovo pobjegao i našao utočište u gradu Džize na desnoj obali Nila. Kada je sultan Selim saznao za ovo, poslao je hiljadu vojnika u ovo mjesto. Međutim, nije im bilo lagano jer je gradsko stanovništvo podržavalo Tumambaja. Lično je sultan Selim sa Sinan-pašom i još 40 000 vojnika krenuo prema Džizi.

Nakon što je Tumambaj poražen u borbi za opstanak, pobjegao je i sklonio se kod jednog od arapskih šejhova. Međutim, uhvaćen je 30. marta i doveden pred sultana Selima, da bi 13. aprila 1517. bio obješen na vratima Zuvejle. Na mjesto namjesnika Egipta postavljen je Hajir-beg, bivši valija Halepa. Sultan Selim I je napustio Egipat i iza sebe ostavio 40 000 vojnika kako bi čuvali Egipat. Dok je bio u Egiptu, naredio je da se grad ukrasi i održe svečanosti u čast osvajanja Egipta. Ostao je još deset dana u Egiptu, na otoku Ravza. Obilazio je i kairske sokake, zadužio Lutfi-pašu da sazna kako su izgrađene piramide. Saznao je da rijeka Nil izvire u Etiopiji a zanimao se i za historiju Egipta. Naredio je da mu se donesu knjige iz raznih egipatskih medresa, koje je isčitavao i drugima držao predavanja o tome. Preferirao je prirodne nauke. Dokazao je da se razlikuje od drugih sultana iz tog stoljeća, što je pokazao svojim znanjem i otvorenošću prema kulturnim bogatstvima. Isto tako je uradio i njegov djed Fatih sultan Mehmed.  Kada je zauzeo Istanbul, on je uzeo pod svoju zaštitu sve naučnike. Prije samog osvajanja Istanbula, dozvolio je otimačinu u gradu, ali je zabranio da se diraju kulturni spomenici. Selim I je imao uspjeha u svojim pohodima kao i sultan Mehmet Fatih. Osvajanjem Egipta postao je poznat i kao sultan Istoka.

Prelazak svetih amaneta u ruke Osmanlija

Muhammed Ebu’l- Berekat, 34. po redu čuvar Meke iz porodice Beni Kitade, preko sina Ebu Nuumija poslao je Selimu I ključeve Kabe. Tako je sultan Selim I stekao pravo na Egipat, Meku i Medinu koje su do tada bile u vlasti Mameluka, te je dobio nadimak Hadim-ul Haramejn, što znači Sluga svetih mjesta. U drugom izvoru se spominje da taj nadimak nije ništa drugo do opšti nadimak kojeg su nosili islamski sultani, te da je u potpunosti izgubio svoj prijašnji značaj. Navodi se da je to samo atribut koji određuje vladara Meke, Medine i puta hadža, kao i prevlast u islamskom svijetu. Potencirali su na tome da su osmanski vladari nastavak Abbasijskog hilafeta s ciljem da na neki način primoraju Iransku državu da prihvati postojanje hilafeta. Tvrdili su da Osmanlije vode porijeklo od Abbasija i samim time da njihov korijen seže do Kurejšija, te da je hilafet nakon osvajanja Egipta, uz pristanak i saglasnost halife Al-Mutavakkila, predat u ruke Selima I. Veza između osmanske dinastije i Kurejšija prvi put je istaknuta od strane Enverija koji je živio za vrijeme sultana Mehmeda Fatiha. Sveti emaneti i neke Poslanikove, a.s., stvari čuvaju se u Istanbulu, u muzeju Topkapi. Prema nekim izvorima, sultan Selim I je služio više islamu od drugih sultana. Spajanje sultanata i halifata omogućilo je nastavak sultanata Osmanske države.

Spajanje islamskih države pod jedan krov nosi veliki značaj za halifat. Štiteći sveta mjesta, u svakom pogledu je izlazio u susret Meki i Medini i činio sve što je u njegovoj moći da narod živi u miru i blagostanju. U vremenima poslije ovog, halifat je izgubio na svom značaju i uticaju. U godinama raspadanja Osmanske države, zatražena je pomoć od muslimanskih zemalja, ali odgovora nije bilo.

Zaključak

Sultan Selim I je osam godina vladao carstvom i do posljednjih godina svoga života učestvovao u brojnim vojnim pohodima. Kada je bio princ, obnašao je funkciju sandžakbega Trabzona i vidjevši razne opasnosti po carstvo, odlučno ih je želio okončati. Zahvaljujući osobinama vladara koje je posjedovao, dobio je podršku janičara i tako postao vladar. Na osnovu širokih pogleda i pedantnosti u državnim poslovima, iz pohoda je izlazio kao pobjednik. Pohodom na Egipat okončao je Mamelučki sultanat i obezbijedio sebi da bude znan kao vladar koji je ujedinio islamski svijet. Zauzeo je Siriju, Palestinu, Arabijski poluotok i oblast Hidžaza na azijskom kontinentu, te Egipat na afričkom  i tako se obavezao da će štitit sveta mjesta. Zauzevši Crveno more i Indijski okean, preuzeo je i sve trgovačke puteve koji vode preko njih, a zauzimanjem Egipta proširio svoje granice i moć. Naredio je da se donesu knjige prirodnih znanosti iz Egipta, čime je razvio kulturu i ove nauke. Kada je ušao u Kairo, posjetio je mezar Muhjiddina Arebija i dao da se u njegovo ime sagradi turbe i džamija, u kojoj je klanjao džumu-namaz prije nego je napustio Egipat. Doveo je u Istanbul halifu Al-Mutevekkila i učene ljude iz Egipta. Zahvaljujući historičaru Kemalu Pašazadeu produbio je svoje znanje i volju za naukom, a mnogo je učio i o historiji Egipta. Naredio je da se prevede knjiga Nudžumu-z Zahide od egipatskog historičara Ibn Tagribirdija. Često je razgovarao sa učenim ljudim i prihvatao savjete državnika o nekim političkim pitanjima. Uveo je neke novine i u vojsku, a po povratku u Istanbul dao je da se proširi i obnovi brodogradilište. Međutim, nije stigao da vidi plodove svog  rada, razbolio se od čira te je umro 21. ili 22. septembra 1920 godine.  Vrijeme sultana Mehmeda Fatiha računa se kao početak napredovanja države i vrijeme kada je Osmanska država dostigla stepen imperije. Politika koju je vodio sultan Mehmed Fatih više je bila okrenuta prema Zapadu, da bi se raspadom dinastije Akkojulua, politika carstva okrenula i prema Istoku. Selim je taj koji se okrenuo prema Istoku i nizao pobjedu za pobjedom, a Anadoliji donio mir. Pored toga, do vrha je napunio blagajnu carstva. Poznat je i kao istočni sultan Osmanskog carstva i sultan hazreti Jusufovog prijestola.

Za Akos.ba piše: Tarik Haskić

Izvor: akos.ba

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles