10. Oktobar 2016

Nekad sam mogao raditi i zarađivati, a nisam mislio puno o starosti. Volio bih da se mogu vratiti u dvadesete ili tridesete godine kako bih planirao ‘šta ću raditi kad budem imao sedamdeset”. Brinuo sam se o svojim roditeljima, braći i sestrama, a onda o svojoj djeci. Nikada nisam bio sebičan. Ali sada sam jako sebičan, možda zbog toga što više ne mogu raditi, nemam novca i star sam.

Stidim se da pitam svoje unuke za svoje potrebe. Nekad osjećam kao da mi njihov pogled kaže ‘koliko ćeš nam još dosađivati”. Živio sam na selu i bavio se poljoprivredom. Moj babo je preselio na mojim rukama u devedesetoj godini. Oboje mojih roditelja je živjelo sa mnom do svoje smrti. Sada moja žena i ja živimo odvojeno jer niko neće da se brine za nas zajedno. Moja djeca, unuci žive dobro, barem nisu siromašni seljaci kao što sam to ja bio. Uprkos što svako veče dobijem mlijeko i jabuku ujutro, osjećam se jako usamljeno. Njih nije briga da razgovaraju sa mnom ili da me saslušaju. Ukoliko mi bilo ko od njih dadne 500 taka (11 KM) sakrijem to, kao da je to jedina stvar na koju mogu računati. Moram da pitam svog unuka po stotinu puta da bira broj moje kćeri gdje moja žena živi. Ona je ovih dana jako tiha.

Posljednji put mi je rekla da je potrebno popraviti njene naočale koje je slomila prije dva mjeseca, a niko nema vremena da ih popravi. Nisam to nikome rekao, svoje sam također izgubio i stalno me boli glava.

Muhammed Ali
Akaš, Bangladeš

Izvor: islambosna/facebook

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles