12. Maj 2016
Da li strogo vaspitanje djece, po uzoru na kineske majke, zapravo daje najuspješniju djecu na svijetu?…
Šta ćete učiniti ako vam školarac donese kući ocjenu nižu od petice? Da li ćete to smatrati normalnom pojavom u obrazovanju vašeg djeteta, razgovarati sa njim razumno, nastojeći da shvatite razloge, a možda i potražiti savjet u školi. Ili će vaše dijete za ručak dobiti pohovani mozak, kao i zabranu pristupa računaru i mobilnom, a ukinućete mu druženje sa prijateljima, odlazak na rođendane i vanškolske aktivnosti, sve dok se ne vrati na kolosjek broj pet, jer bez 5,00 nema upisa u bolju školu ili fakultet. Ili?Ako ste slučajno majka B, spadate u kategoriju roditelja kojoj prednost daje profesor prava sa Jejla, Ejmi Čua u svojoj knjizi “Borbena himna majke tigrice”. U tom hitu iz 2011. godine, autorka po onoj da su roditelji prvi i najvažniji učitelji, dokazuje superiornost kineskih majki.

Dok zapadni roditelji nastoje da poštuju dječiju individualnost, podržavaju ih da se bave onim što vole i daju im podsticajnu sredinu, Kinezi, objašnjava Čua, smatraju da će svoju djecu najbolje pripremiti za budućnost ako ih snadbiju vještinama, znanjem, radnim navikama i samopouzdanjem. Majke tigrice djetinjstvo smatraju razdobljem učenja, a ne igre.

Djetinjstvo nije igra, već učenje

Pošto je i sama dijete ambicioznih kineskih roditelja, univerzitetskih profesora, udata za Amerikanca, takođe profesora sa Jejla, Ejmi Čua je svoje pedagoške tvrdnje dokazivala na primjerima vaspitavanja svojih kćerki, Sofije i Lulu. Koristila je sve, uključujući nasrtanje, prijetnje i urlanje dok ne izgubi glas, kako bi bila sigurna da će njene djevojčice postići vrhunske rezultate. Sofija i Lulu nisu smjele da idu na dječije zabave, da imaju prijatelje ili učestvuju u školskoj predstavi, gledaju TV i igraju kompjuterske igrice, same biraju izborne predmete, donose kući bilo koju ocjenu osim petice. Morale su da budu učenice broj jedan u svemu osim u fizičkom vaspitanju, da sviraju samo violinu ili klavir, s maminom ambicijom da ih svirka dovede do čuvenog Karnegi Hola, što je jednoj kćerci i pošlo za rukom.

Za zapadnu majku, tvrdi Čua, strogoća znači tjeranje djeteta na pola sata dnevnog vježbanja instrumenta, a za kinesku barem četiri sata. Prema njoj kineski roditelji ne dopuštaju djeci izbor bilo čega prema njihovim sklonostima, jer podilaženje djetetovim željama ne vodi nikuda.

Iako je Čua objašnjavala da su to djelom sjećanja na sopstveno djetinjstvo i da ne mora sve da se shvati doslovce, pa ni kineske majke ne moraju nužno da budu Kineskinje, nego uopšteno roditelji sa super strogim vaspitanjem, knjiga je, naravno, izazvala tektonske potrese u svijetu pedagogije i psihologije.

Naročito u nekim zemljama poput Švedske, koja je uzor mnogima zbog savremenog načina učenja koji daje prednost ličnoj autonomiji učenika, za razliku od klasičnog pristupa gde nastavnik ima glavnu riječ. I gde svi imaju jednake šanse za učenje.

Neki su njome ipak bili oduševljeni, verujući da je takva istočnjačka pedagogija pretvorila Kinu u ekonomskog tigra, pa se kineski uzor za evropske zagovornike protegao sve do dječijih vrtića i školskih klupa. Uostalom, Ejmi Čua je nedavno trijumfovala: starija kćerka je prošle jeseni primljena i na prestižni Harvard i na čuveni Jejl, ali je izabrala Harvard.

Da li kineski recept zaista funkcioniše?

Bura se još nije stišala oko Čuinih metoda proizvodnje intelektualnih supermena, kada je Su Jeong Kim, izvanredna profesorka sociologije na Univerzitetu Teksas u Ostinu, porijeklom Južnokoreanka, objavila studiju kojom pobija sve za što se zalaže Čuoa. Djeca mama-tigrica imaju lošije ocjene, otuđenija su od roditelja i depresivnija od djece liberalnijih mama i tata koji im pružaju podršku, koji nastoje da razumiju njihove potrebe i želje, zaključila je Kim.

Mit o mamama tigricama, znači, baš i ne funkcioniše. Jedu li mame tigrice svoju djecu?

A onda je u decembru stigao hladan tuš: najnovije međunarodno istraživanje procjena znanja i vještina petnaestogodišnjih učenika iz 65 zemalja (PISA) pod pokroviteljstvom OECD-a, pokazuje da su učenici iz kineskog Šangaja prvi u svijetu u sve tri ocjenjivane kategorije, matematičkoj, naučnoj i čitalačkoj pismenosti. Slijedi Singapur, a na trećem mestu je Hong Kong – opet Kina.

Neki su odmah primjetili da u obzir nije uzeta cijela Kina, nego samo dvije najrazvijenije sredine, i da bi u protivnom slika možda bila malo drugačija, ali ipak.

Da li to znači da Čuin recept zaista funkcioniše? Zašto se onda Južna Koreja našla tek na petom mjestu (ispred nje je Estonija na području nauke), čuvena po najstrožem obrazovnom sistemu, “helikopter” roditeljima koji stalno zuje oko djece, uzimajući čak godišnji kada im djeca polažu maturu i prijemni za fakultet? Ili zašto su učenici najjače ekonomske sile Sjedinjenih Država po kvalitetu obrazovanja na 36. mestu i zašto ih je prešla čak mala Slovenija?

Najveći Pisa-šok doživeli su ipak Šveđani, srozavši se na 38. mjesto. Neki tvrde da je razlog reforma iz 1992. godine sa novim sistemom privatnih škola, dok drugi krive ideju da učenik, bez pritiska sa strane, sam preuzima odgovornost za učenje, te suviše labav pristup roditelja odgoju za koji kineske mame-tigrice tvrde da vodi u ćorsokak.

Izvor: Akos.ba

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles