3. Januar 2016

Jedan od istinski tragičnih događaja u islamskoj historiji je gubitak Andalusa ili muslimanske Španije. Vijekovima, Iberijsko poluostrvo je bilo muslimansko tlo sa muslimanskim vladarima i muslimanskim stanovništvom. Na svom vrhuncu, Iberija je imala preko pet miliona muslimana, koji su bili i većinsko stanovništvo. Muslimanski vladari su izgradili naprednu civilizaciju zasnovanu na vjeri i znanju. Početkom X vijeka, glavni grad muslimanske Španije, Kordoba, imao je asfaltirane ulice, bolnice, uličnu rasvjetu po cijelom gradu,… U to vrijeme, najveća biblioteka kršćanske Evrope imala je samo 600 knjiga dok su kaligrafi Kordobe godišnje proizvodili 6.000 knjiga. Društvo je bilo mirna mješavina evropske i afričke kulture koju su predstavljali muslimani, Jevreji i kršćani koji su živjeli jedni pored drugih.

U narednom periodu postepeno ćemo se upoznavati sa historijom Andalusa, njegovim vladarima, stanovništvom, kulturom kao i činjenicama koje su dovele do pada ovog dragulja muslimanskog svijeta.

Zbog čega Andalus?

Sigurno će se mnogi zapitati zbog čega govoriti o Andalusu, zbog čega plakati za prolivenim mlijekom, kako to ilustrativno kaže jedna arapska poslovica, ili, zbog čega plakati na tragovima gdje je nekad draga boravila, kao što čini slavni Imru’u-l-Kajs? Muslimane veoma često optužuju da pričaju samo o prošlosti, da ne gledaju u budućnost. To je, nažalost, zamka u koju su upali i neki savremeni islamski mislioci koji su kritizirali one muslimanske tradicionaliste „zbog stalnog okretanja vrata prema prošlosti“ usudivši se, čak, kazati, „da muslimani izlomiše vratove gledajući u prošlost.“ Ne možemo se potpuno složiti sa ovakvim konstatacijama, jer su, zasigurno, u suprotnosti sa Allahovom knjigom, gdje Uzvišeni Allah naređuje: I putujte po zemlji i gledajte kako je Allah započeo stvaranje… (El-Ankebut, 20)

Tarika Ibn Zijad

Muslimani su u Andaluziji boravili 800 godina, od 711. godine, pa do 1492., ili 92. pa do 897. hidžretske. To je period koji, apsolutno, nije zanemarljiv u historiji islama. Pored te svoje vremenske dužine, ovaj period nije zanemarljiv ni sa aspekta kulturološko-civilizacijskih dostignuća i naučnih ostvarenja koja su muslimani, ali i druge zajednice u ambijentu islamske Andaluzije postigli.

Historija Andaluzije predstavlja, također, riznicu mudrosti i pouka, jer je to pozornica na kojoj se odvijalo puno zanimljivih događaja, ali isto tako, na području Andaluzije u potpunosti je primijenjen Allahov zakon u kosmosu i na zemlji. Ova historija nam oslikava napredak, razvoj, cvjetanje, kulminaciju, slabljenje i pad države. Ona je, s aspekta socioloških nauka, izvanredan primjer faktora i uzroka koji doprinose napretku i razvoju države, ali isto tako i njenom padu i nestanku.

Brojni su događaji i likovi koji, u ovom osmovijekovnom periodu zavrjeđuju našu pažnju. Također, brojni su događaji koji nisu adekvatno objašnjeni i koji, među širokim muslimanskim masama, imaju legendarni i mitski karakter. Tako, na primjer, skoro da nema muslimana koji nije čuo za spektakularni Tarikov potez pri osvajanju Andaluzije – spaljivanje lađa i davanje izbora svojoj vojsci – neprijatelj ili more. Ali, koliko su takve priče historijski utemeljene, jesu li se stvarno dogodile, u kakvom kontekstu su se dogodile i sl? Radi ispravnog razumijevanja historije i historijskoga konteksta svih tih događaja, nužno je posvetiti se ovom biseru islamske, ali i svjetske historije.

Andaluzija, sa svojim sistemom i uređenjem bila je, možemo slobodno reći, prvi multikulturalni i multikonfensionalni prostor u Evropi. Prvi papa francuskog porijekla Silvester (papa od 999. do 1003. godine) upravo je znanje stjecao u Andaluziji, gdje je tri godine proveo, boraveći i u Kordobi i Sevilji, gdje se susretao s mnogim arapsko-muslimanskim učenjacima i znalcima. Bio je vrstan poznavalac matematike, filozofije, logike i drugih prirodnih i društvenih nauka.

Musa b. Mejmun (1135-1204) filozof i naučnik, Jevrej koji je stasao i proslavio se u muslimanskoj Andaluziji, rođen u Kordobi, a studirao u Fesu. Samo su neki primjeri i jasni argumenti multikulturalnosti i multikonfesionalnosti muslimanske Španije, i što je najvažnije, muslimanske tolerancije prema drugim i drugačijim i spremnosti muslimanskog društva da prihvati i razvija sve pozitivne ideje.

To su samo neki od razloga zbog čega proučavati historiju Andalusa.

Zbog čega su se muslimani odlučili na osvajanje Andalusa?

Postavlja se pitanje zbog čega su muslimani u prvoj polovini osmog vijeka krenuli u osvajanje Andalusa? Zbog čega svoja osvajanja nisu usmjerili prema jugu, ka dubini afričkog kontinenta? U tom periodu, muslimanska vojska je okončala osvajanje cijele Sjeverne Afrike, osvojen je Egipat, Libija, Tunis, Alžir, Maroko i došli su do krajnje zapadne granice Sjevera Afrike. Pred sobom su imali samo dva pravca, da krenu na sjever i pređu uzani klanac Gibraltar, osvajajući Andalus ili da krenu prema jugu i nastave osvajanja velike pustinje Sahare, koju su sačinjavala velika prostranstva i mali broj stanovnika.

Cilj muslimanskih osvajanja nije bio zauzimanje prostranstva i otimanje bogatstva. Cilj tih osvajanja bio je da’va i pozivanje u Allahovu vjeru. Primarni cilj svih pohoda bio je podučiti ljude ispravnoj vjeri i dostaviti im božansku poruku. Sa svojim osvajanjima na sjeveru Afrike su završili i bilo je prirodno da dalje pohode nastave u pravcu Andaluzije.

Ovo je put koji su muslimani slijedili od prvih dana objave i početka vojnih pohoda. Tome svjedoči i dijalog koji se odvijao između jednog muslimanskog vojskovođe Ribi’e b. Amira i perzijskog Rustema. Taj događaj bilježi et-Taberi u svome enciklopedijskom djelu historije Tarihu-l-umem ve-l-muluk i navodi da je Rustem upitao Ribi’u: Zbog čega ste došli?

Došli smo, – rekao je Ribi’a – da izvedemo one ljude, koji to žele, iz robovanja stvorenjima u robovanje Gospodaru stvorenja, iz tjeskobe dunjaluka, u njegovu širinu, iz nepravde različitih vjera i pravaca u pravednost islama. Poslani smo sa Allahovom vjerom da je dostavimo Njegovim stvorenjima. (et-Taberi, str. 2/401)

 Islamsko osvajanje Andalusa

Muslimani su Andalus osvojili 92.godine po Hidžri ili 711. po Isa, a.s. u vrijeme vladavine umevijske dinastije, i to u vrijeme vladavine halife el-Velida b. Abdulmelika (86-96. h. 705-715. po Isa, a.s.).

Jasno je da je umevijskoj državi i dinastiji kroz historiju nanešena velika nepravda. Na njih su iznešene brojne potvore, laži i dezinformacije koje nemaju veze sa historijskim činjenicama. Treba naglasiti da je umevijska država bila značajan činilac u brojnim islamskim osvajanjima, između ostalog, njima pripada zasluga i za osvajanje Andalusa. To je, također, period u kojem je živio veliki broj ashaba i tabi’ina, najodabranijih generacija ovog ummeta. Umevijska dinastija je, posebno, bila i ostala meta šiijskih laži i dezinformacija koji su koristili sve moguće načine da okaljaju čast umevijskih halifa, pogotovo Mu’avije b. Ebi Sufjana, r.a. Iz tog razloga, prije nego se posvetimo govoru o osvajanju Andalusa, kroz nekoliko rečenica ćemo se upoznati sa umevijskom dinastijom.

Porijeklo Umevijske porodice i dinastije 

Porodica Umevija je ogranak plemena Kurejš, vode porijeklo od Ummeja b. Abduššemsa b. Abdulmenafa. Abduššems b. Abdulmenaf je brat Hašima b. Abdulmenafa, Poslanikovog, s.a.v.s., djeda kod ovog pretka se susreće loza hašimija i umevija. (es-Salabi)

hahaMnogo je kontroverzi kada su ova porodica i ova dinastija u pitanju i vrlo često su cjelokupna dinastija uopće, a posebno neki od njenih najistaknutijih predstavnika žrtve kontroverznih, vrlo često i zlonamjernih i neistinitih historijskih kazivanja. Naravno, puno je faktora koji su uzrok tome, kao na primjer, da je i ovdje primijenjeno staro pravilo da historiju pišu pobjednici. Većina historija i nastalih kazivanja o umevijama nastali su nakon njihove vladavine, u doba Abasija, tako da jednim dijelom i postaje jasno šta je uzrok takvog predstavljanja Umevijske historije. Pored toge, šiijska propaganda, ali i osjećanja muslimanskih masa i ljubav prema Poslanikovoj porodici, podgrijali su takve stavove, zatim sve ono što se dogodilo sa Abdullahom b. Zubejrom, strogost i osornost brojnih namjesnika koje su imenovali halife ove dinastije doprinijeli su tome. Ključni problem u pristupu proučavanja historije Umevijske dinastije jeste uopćavanje i govor o cijeloj dinastiji kao krivcima za ono što je neki od halifa ili njihovih namjesnika uradio. Stoga je nužno pristupiti individualnom proučavanju halifa iz ove dinastije. Ova dinastija je, bez sumnje dala i izrodila velike vladare, borce i reformatore Ummeta. Dovoljno je kazati da su među ovim vladarima jedan ashab, pisar objave i jedan reformator islamskoga ummeta, reformator prvog stoljeća: Muavija b. Ebi Sufjan, r.a., i Omer b. Abdulaziz.

Dolazak na vlast i najznačajniji halife ove dinastije

Umevijska dinstija došla je na vlast nakon završetka vladavine pravednih halifa, ubistvom Alije, r.a., i šest mjeseci kasnije odstupanjem s vlasti njegovog sina Hasana, r.a. To se dogodilo 41. godine po Hidžri, ili 661. godine po Miladu, pa do 132., hidžretske ili 750. godine. Vlast dinastije Umevija trajala je skoro 91 godinu. Na vlasti su se promijenile dvije umevijske porodice, Sufjanova i Mervanova, i vlast je bila u rukama dvanaestorice halifa. Kada je broj halifa umevijske dinastije u pitanju, evidentno je razilaženje historičara. Tako da je hilafet dvojice od njih, Muavije b. Jezida, ili Muavije II i Mervana b. Hakema u mnogome sporan. To je iz razloga što je vrijeme ove dvojice umevijskih vladara označilo dvovlašće gdje je Abdullah b. Zubejr punih devet godina bio halifa u Hidžazu, Jemenu, Iraku, Horasanu. U prihvatanju ovog broja halifa preuzeli smo stav savremenog islamskog historičara Mahmuda Šakira. (Šakir, 2000, p. 270/4)

Nastavlja se ….

Izvor: IslamBosna.ba

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles