11. Juli 2018

Upravo ispred moje zgrade mnogi su ljudi posljednji put vidjeli jedni druge. Kolona sposobnih muškaraca (civila) se odvajala od grada baš putem ispred moje zgrade koji je vodio ka selima i šumi. Stanje je bilo više nego haotično. Došao je otac i skoro kroz plač rekao: “Ja ne znam šta ću”. Vidio je mogućnost da se priključi ogromnom broju muškaraca, ali čini se da mu je u tom momentu bila potrebna podrška porodice. Moja sestra je bila najglasnija “Idi, mi ćemo se snaći.” Znali smo u tom momentu da ćemo se morati suočiti sa četnicima, a isto tako smo i znali da ce četnici biti nemilosrdni prema sposobnim muškarcima, bez obzira da li je neko civil ili ne. Otac je uzeo svoju torbu koja je već bila pripremljena, a u kojoj se nalazilo nešto odjeće i malo hrane. Pozdravili smo se na vratima stana, a potom smo i mama i sestre, a i ja išli za ocem do ispred zgrade. Ponovo pozdravljanje. Ne znam da li su mama i sestre tada plakale i kako su se one pozdravile, ali se jasno sjećam svog posljednjeg zagrljaja sa ocem.

Na sebi je imao bijelu majicu i crne farmerke. Ja sam bio malo viši od njegovog struka i mogao sam ga zagrliti preko stomaka. Taj zagrljaj je za mene trajao vječnost. Nisam ništa rekao ocu. Danas mi je krivo što nisam rekao barem nešto. Nije ni on meni ništa rekao, valjda iz istih razloga. Dok je trajao moj posljednji roditeljski zagrljaj, dok me njegov grubi dlan gladio po kosi, dok su se strah i panika mogli sjeći nožem u zraku, ja sam samo pomislio “Šta ako je ovo posljednji put”. Brzo sam odbacio tu ružnu misao od sebe. Baš kao što je otac brzo otišao od nas.Trčeći sam ušao u stan, izašao na balkon i tražio “moju” bijelu majicu u mnostvu drugih. Mnogo je zaista ljudi bilo na ulici. Ne znam kako ali sam skoro odmah prepoznao moga oca, u mnoštvu drugih očeva, braće i sinova. Pratio sam ga pogledom dokle god sam imao prilike za to. Sa njim su bili moja dvojica amidža, amidžin sin i dajdža. Niko od njih danas nije živ.

Zadnji put sam ih vidio kako prelaze jedan most, skoro pa trčećim korakom. Mama me vratila u kuću. Osjetio sam strah na njenom licu. Bila je sama sa nama. Imala je veliku odgovornost pred sobom.Trebala je ispuniti dato obećanje amidži i ocu. Trebala im je čuvati djecu, nas, nesigurna i nevina stvorenja čak i u mislima. Panika je zavladala u mome stanu kao nikada prije. Otac je otišao. Mama je odlučila da odemo do amidžinog stana. Tamo su strina, njena kćerkica, dedo i nena. Bila je to zgrada do naše. Ušli smo u amidžin stan koji je bio neobično pust. Nije bilo moga oca i amidža da igraju karti u papiriće za cigare. Nena je sjedila i kroz plač samo ponavljala «odoše moja djeca». Dedo je pokušavao napraviti antenu na radiju da čuje vijesti. Oduvijek sam volio biti u amidžinom stanu, jer se u spavaćoj sobi nalazio rođakov sintisajzer. Moja najomiljenija igračka. Iako nije bilo struje ja sam svirao «na suho». Ovaj put nisam ni pomislio da se igram sintisajzerom. Samo sam htio da sve prestane. Želio sam da imam moć da barem na trenutak zaustavim sve te ljude u zbrci. Izašao sam na balkon i vidio neke ljude kako postavljaju minobacač na parking benzinske pumpe. Valjda su gađali južni dio grada u kojem su već bili Srbi. Na ulicama je i dalje bilo ljudi. Muškarci su išli prema šumi, a stariji i žene i djeca prema Potočarima. Gledajući sa balkona ljude čuo sam fijuk i glasnu detonaciju. Granata je pala na “Vezionicu”, zgradu u kojoj je bio smješten UN. Veliki se oblak prašine digao, a hiljade ljudi je u istom momentu leglo na ulicu. Pamtiću taj prizor. Mama me uvukla u stan. Bilo je oko dva sata, meni je otac već nedostajao, jer se nikada nisam ni na kratko rastavljao od njega, pogotovo ne u ratu. Sada ne znam ni gdje je. Tačno u tri sata slušali smo dnevnik BH Radija.

Prva vijest je bila Srebrenica. Rekli su da nije bilo potrebno bombardovanje, da je dio grada zauzet, ali da će muslimani ostati u sjevernim djelovima grada i okolnim naseljima. Dedo je zaplakao, valjda od sreće. Sljedeći momenat neću nikada zaboraviti. Vrata na stanu su provaljena, ušao je neki čovjek, opsovao nam i rekao “Hoćete da vas pokolju, evo ih iza zgrade”.Bilo me je strah. Ne njih. Bilo me je strah jer sam na licima sestara i mame vidio užas kao nikada prije. Dedo je zavapio da mama i strina uzmu djecu i da idu prema Potočarima, a on i nena će polako. Tako je i bilo. Istrčali smo iz zgrade. Vidio sam transporter UN-a koji ide u rikverc prema potočarima. Ispred njega su išli vojnici u crnim uniformama. Trčali smo nekih 30-ak metara, sestra nas je prekinula. “Mama vidi četnici”. Ljudi u crnim uniformama su silazili niz brdo, derali se i pucali po narodu. Trčali smo kao nikad. Sestra je pitala jednog od mnogih UN-ovih vojnika gdje ćemo, rekao je idite u Potočare. Na pola puta prema Potočarima, vidio sam na nebu dva aviona. Letjeli su jako brzo i visoko. Odmah me prelio neki hladni znoj. U glavi sam već zamisljao kako ćemo živjeti svi u Potočarima, a da će avioni bombardirati Srbe u gradu koji je već bio njihov. Ne znam da li se to desilo. Granate su padale svuda oko nas i nije bilo moguće ocijeniti ima li nekih detonacija u gradu.

Došli smo u Potočare i smjestili se u jednu od mnogih fabrika. Zapravo bila je to neka hala. Bilo je mnogo ljudi. Jedva se imalo gdje sjesti. Tek što smo došli granata je pala na tu halu. Mama je rekla strini da ide u bazu UN-a, valjda će je pustiti ima malo dijete. Onda je mama rekla da idemo i mi tamo, morat će nas pustiti. Trčali smo preko neke livade, a granate su padale oko nas. Jedan vojnik UN-a je to vidio i odmah nas pustio u kamp UN-a koji je već bio pun. Tamo smo našli dedu (maminog oca) nenu dajdžinicu i rođake. Smjestili smo se sa njima na vlažni beton, ponovo u jednoj hali. Brinuli smo se za nenu i dedu (očeve roditelje). Oni su stigli u Potočare, ali dedu su Srbi kasnije odvojili od nene. Strijeljan je u Pilici. Za njegovu smrt kriv je Dražen Erdemović. Nenu su četnici tukli, ali su je pustili da pređe u Kladanj. Mi smo u UN-ovoj bazi bili do 13. jula. Najteže je bilo maloj rodici (bebi) pripremiti mlijeko. Nije bilo vatre, pa smo molili UN-ove vojnike da nam daju hepo kockice. Prvi dan sam samo razmišljao šta ću kada me Srbi uhvate. Sjetio sam se jedne očeve priče i rekao sebi to ćeš ispričati Srbima i pustit će te.

Otac mi je tu priču ispričao, nekad kada sam ga pitao zašto ratujemo, zašto nas Srbi ne vole. Objašnjavao mi je nešto, ali ja nisam mnogo toga razumio, samo sam zapamtio da mi je tada rekao, kako su muslimani u Drugom svjetskom ratu u Srebreničkom srezu spasili 3.000 Srba od ustaša. Nisam ja ni znao ko su ustaše tada. Znao sam za četnike koji su bacali granate sa brda. Dakle mislio sam Srbinu koji me uhvati reći “Sjećaš se kada su muslimani Srebrenice spasili vas Srbe, možda je moj dedo spasio tvog tatu”. Bilo je to i više nego glupo, ali tada me to smirilo. Zahvaljivao sam Bogu što mi je otac to ispričao. Drugi dan jedna žena se pokušala objesiti, odmah ispred nas. Skinuli su je sa vješala. Tu noć su nas obilazili UN-ovi vojnici koji su govorili naš jezik. Ustvari bili su to Srbi u uniformama UN-a. Nismo to tada shvatili. Treći dan nam je nestalo hrane pa sam čitav dan jeo neki suhi, neukusni keks. Predveče trećeg dana rekli su nam da smo samo mi ostali da se evakuišemo. Još nas 200-tinjak. Nismo imali pojma gdje idemo. Krenuli smo iz hale, jer su nam tako rekli, ali su nas zaustavili. Neko je govorio “Pobijte ih nema ih puno, nećemo više gorivo trošit”. Nastao je haos. U hali fabrike akumulatora u Potočarima, nastao je haos kada su Srbi rekli da nas pobiju sve da ne troše gorivo više. Mama nije zaplakala. Plakale su sestre.

Mama nas je gurala na sami kraj grupe. Došli smo do jednog zida i čekali.Bilo nas je oko 200. Začuo se vrisak. Čovjek je u wc-u isjekao sebi vene. Drugi je izvadio pištolj i rekao “Bolje da se sam ubijem, nego njima u ruke da dođem”. Krenuo je prema wc-u, ali su ga njegova supruga i djeca plačući odgovorila od njegove namjere. Sve je to trajalo nekih 15-ak minuta. Ponovo su došli Srbi. Nisam ih vidio ni ovaj put, ali sam jasno čuo kako govore da će nas sve evakuirat, ali ako kod nekog nađu bilo šta što im se ne sviđa sve će nas ubiti. Morali smo odložiti lične dokumente, slike, noževe, žilete, pa čak i noktarice. Ja sam u dzepu imao metalni amblem ARBiH, ljiljane sa mačevima. Morao sam ih baciti. Grupa se polako kretala napred. Mi smo bili na kraju, pa nismo još nekih sat vremena došli do izlaza iz hale. Kada je došao red na nas ja sam jeo čokoladu koju mi je dao vojnik UN-a. Izašli smo na asfalt i krenuli prema ulici. Bilo mi je muka, bacio sam čokoladu. Jedan vojnik UN-a, koji je znao moju sestru zaplakao je kada nas je vidio. Upozorio nas da bacimo sve što smatramo da ne bi smjeli imati. Rekao je čuvajte se. Još uvijek smo bili u bazi UN-a, ali smo nesigurno i polahko koračali prema ulici, čiji su vladari sada oni.

Prije rata su Srbi ubili moga pradedu, tj. očevog dedu. Ubili su starca od 85 godina, mučki. Izrezali su mu pete na nogama i pustili ga da tako umre i iskrvari. Od tada ja nikada nisam pomislio da su četnici ljudi. Mislio sam da su četnici slični ljudima, ali da imaju velike zube, duge kose, kandže na prstima. Razočarao sam se kada sam vidio da su oni zapravo ljudi. Sjećam se da mi se tada vrtilo u glavi, ali nisam smio reći mami da se ne bi brinula. Bilo ih je 10-ak na toj kapiji. Bili su kao i mi ljudi, ali su se razlikovali od nas jer nisu bili mršavi, bili su opušteni, smijali su se i bili su čisti. Bili su normalni ljudi. U tom momentu prošao je kamion natovaren namještajem, iz pravca Srebrenice. Srbi sa kamiona su pucali i derali se “Gdje ste balije”.

Srbi su nas upućivali u koji ćemo autobos ili kamion ući. Jedan je prišao mome dedi i rekao mu “Stari ti vamo”. Dedo je išao iza mene, nisam se smio okrenuti. Dedo je počeo govoriti kako vodi nepokretnog brata i ne može se odvojiti od njega. Drugi Srbin je prišao mome dedi oslovio ga imenom i rekao «Ti sa svojom porodicom u ovaj autobus». Bili smo sami u autobusu, ja mama sestre, strina sa bebom, dajdžinica sa dva mala sina, nena dedo i dedin brat. Svi drugi su ulazili u druge autobuse ili kamione niko u naš. Ostali smo samo mi i jos jedan autobus. Mama je pitala dedu zna li Srbina koji nas je uputio u ovaj autobus. Dedo je bio toliko prestrašen samo je govorio «ne znam ništa». Ostali smo sami. Od 30.000 ljudi mi smo bili u posljednjem autobusu. Mrak se počeo spuštati.Bio je 13. juli. Konačno u nas su autobus ušle još neke žene i djeca. Vozač je ušao i uljudno nas pozdravio sa “Dobro veče”. Objasnio nam je da se nemamo šta brinuti da će nas prebaciti do Kladnja na “muslimansku teritoriju”. Lahnulo mi je, a vjerujem i ostalima. Kada smo prolazili kroz Bratunac, ljudi su nam se rugali, gestama pokazivali klanje, dizali tri prsta i pljuvali po autobusu. Ne znam kako se zovu sela iza Bratunca, ali kada smo prolazili kroz jedno, tenk je stao ispred autobusa. Četnici su lupali po staklima i tražili djevojke. Vozač je otvorio prozor i rekao «nema ovdje djevojaka sve same babe i djeca”. Moje sestre su tada bile skoro pa djevojke. Strah me i dalje držao. Vozač nije zaustavljao autobus i pored insistiranja četnika. Autobus je jednim djelom išao kroz neki kanal pored puta. Vozili smo se dalje. U sljedećem mjestu jedan je četnik stao ispred autobusa i uperio pušku u vozača. Vozač je zaustavio autobus, a četnik je sa jednim mršavim čovjekom ušao unutra. Autobus je krenuo. Četnik je pitao mršavog čovjeka «Ima li ko tvoj ovdje?».

Mršavi nije odgovarao, držao je pognutu glavu. Bio musliman, zarobljenik. Četnik ga je udario puškom u glavu. Jadni čovjek, nije se usudio obrisati krv sa čela. Zapitao sam se šta ako je i moj otac ovako završio, šta ako i njega tuku. Suze su mi pošle niz lice. Nisam vidio oca dva i po dana, a što je najgore ne znam ni gdje je i jeli uopće živ. Četnik je uperio pušku prema nama u autobusu. “Gdje su vam sada Alijini fanatici, sve vas treba pobiti majku vam. Nisam tada ni mogao sanjati šta znači riječ fanatik, ali sam pretpostavljo i dozživio to kao uvredu. Primjetio sam da su svi oko mene oborili glave a da jedino ja gledam u četnika i mršavog čovjeka. U jednom momentu uspio sam uhvatiti pogled zarobljenika. Nema riječi da se opiše takvo što. Jednostavno njegov pogled i tuga na njegovom licu me ubila. Izgledao je kao dijete koje moli da mu vratite igračku, samo on je molio za svoj život. I ja sam oborio glavu i prkosno između svoje noge i sjedišta digao dva prsta da niko ne vidi.

Vozili smo se dalje autobusom. Mama mi nije dala da gledam kroz prozor, jer su nam se stanovnici naselja kroz koja smo prolazili izrugivali. Četnik sa zarobljenikom je izašao iz autobusa u nekom selu. Gledao sam, za njima. Jedna žena je pljuvala tog čovjeka, a četnik ga je gurao ispred sebe i udarao nogama. Išao je naprijed pognute glave. Ne mogu ni zamisliti kako se taj čovjek u tom momentu osjećao. Meni se u glavi samo vrtila jedna misao, šta ako je i moj otac ovako završio. Možda je teško povjerovati, ali teže mi je padalo to što su bi ga izrugivali, nego što bi ga ubili. Otac me naučio da je ponos važniji od bilo čega i da ga nikada ne smijem izgubiti. Put je trajao skoro tri sata, pa možda i više. U jednom momentu mama je nešto prošaputala sestrama, pokazujući kroz prozor. Pogledao sam i vidio zaista mnogo ljudi na jednom fudbalskom terenu. Znao sam da su to “moji” jer bili su mršavi i nekako drugačiji od onih drugih u uniformama. Brzo smo prošli pored i nisam mnogo vidio. Došlo je vrijeme da izađemo iz autobusa jer je stao i rekao da smo stigli tamo gdje smo trebali. Bio je to veliki osvijetljeni prostor na magistralnom putu. Mama je mene i sestre odmah gurnula u mrak, ali nismo izgubili kolonu iz vida. Bilo je tu mnogo vojske. Išli smo jako brzo, jer željeli smo što prije doći tamo negdje gdje nas ne žele ubiti i provocirati. Vojnici su nam govorili da ne idemo desnom stranom kojom smo do tada išli jer je minirano. Tom desnom stranom pored puta tekla je neka mala rijeka. Mama mi je prošaputala da nisu mine tamo, već mrtvi ljudi. Znala je da se bojim mrtvih tijela. A i zaista su bila ljudska tijela pored rijeke. Prepao sam se još više i brže počeo hodati. Ljudi oko nas su bukvalno trčali naprijed, kuda su nas usmjeravali vojnici. Počinjao sam se umarati. Tada mi je bilo 12 godina i imao sam 40-ak kilograma. Bio sam slabašni dječačić. Čitavim putem čuo sam riječi vojnika “ti dođi vamo” , “ko tebe pusti, možeš ti pušku nositi, hodi vamo malo” .

Prolazili smo ispod nekog velikog šumovitog brda. Pomislio sam kako je moj otac tu možda negdje. Kako bi bilo divno da dođe nama sada. Ili ipak nek sačeka malo kada dođemo na sigurno pa neka dođe. Nije došao. Hodali smo satima. Meni je prekipilo, rekao sam mami ja ne mogu više neka me ubiju. Taj dan skoro ništa nisam jeo, a ni predhodne, bio sam prestrašen i iscrpljen jer nismo spavali tri dana. Mama je osjetila moju nemoc. Tiho mi je rekla da sljedećeg vojnika pitam koliko jos ima do tamo negdje. Prišao sam vojniku i mojoj sreći nije bilo kraja. Bio je to moj drugi dajdža koji je živio u Tuzli. On i još nekoliko naših su se izmiješali sa srpskim vojnicima, bio je mrak. Iznenadio se kada nas je vidio. Tri dana je čekao a mi nismo dolazili. Čuo je da su moje sestre silovane a mi svi zaklani. Još malo smo hodali i dajdža mi je rekao da smo sigurni. I stvarno je tako bilo. Vojnici sada nisu stajali pored puta pušili i pričali, nego su nosili djecu i starije. Došli smo do tunela nekog. Bio je mrak odavno. Dajdža je upalio upaljač!!! Pa on ima upaljač i to ga troši da bi osvijetlio put onako malo skoro pa beskorisno!!

Srebrenica_Put_smrti_juli_1995AA4Nisam mogao vjerovati svojim očima. Mi smo u Srebrenici “čuvali” vatru. U haustoru je svako jednom u dvije sedmice bio zadužen da “čuva” vatru, a komšije bi je raznoslile u žaru u svoje stanove. A moj dajdža ovdje ima upaljač. Nosio je u naručju moje mlađe rođake (od brata djecu). A meni je dozvolio da ga čuvam za pantalone. Pričao mi je kako će nam biti super. Kako ce nas UN sve smjestiti i da ima hrane u izobilju. Nisam vjerovao od onda kada je spomenuo UN. Nakon pola sata smo sjeli na neku livadu, gdje su nam rekli da čekamo autobuse koji će nas prebaciti u kamp do Dubrava. Ono što je dajdža pričao ostvario se. Bilo je jedan poslije ponoći, a ljudi su nam pripremili čaj, ja sam dobio čak i čokoladu od jednog UN vojnika. Mama nam je rekla da je tu vidjela nenu. (onu koju smo ostavili u Srebrenici sa dedom). I stvarno bila je to ona. Sjedila je sama i plakala.

Skoro da je pala u nesvijest kada je nas vidjela. Rekla nam je kako su dedu “oteli” četnici od nje u Potočarima. Bilo mi je žao dede tada. Imao je skoro 70 godina. Bio je to umiljati sivi čovjek. Nikada nisam vjerovao očevim pričama, kada mi je govorio da je dedo bio strog i da je tjerao njega i amidže da idu u školu iako to oni nisu htjeli. Pogotovo nisam vjerovao da ih je moj dedo mlatio kao djecu. Jer dedo je bio mehlem od čovjeka. I više od toga. Svaka moja želja u prisustvu dede se morala ispuniti, i ne samo moja nego i svih njegovih unučadi. Danas znam gdje je dedo strijeljan i ko ga je strijeljao. DRAŽEN ERDEMOVIĆ. Onaj koji je priznao krivicu u Hagu, onaj koji je poslije svjedočio kao svjedok optužbe i onaj za kojeg se sada ne zna gdje je (sigurno nije u Scheveningenu). Kako smo došli do Dubrava i šta sam tada osjećao je druga priča. Od 11. jula ‘95. ja nikada nisam otišao u Srebrenicu (u grad). Jednostavno ne mogu. Bio sam u Potočarima nekoliko puta unazad nekoliko godina, ali ne mogu otići ispred moje zgrade, tamo gdje sam se rastao sa ocem. Tamo gdje se desio nas posljednji zagrljaj, koji svaku veče prije spavanja vrtim u glavi. Volio bi da mogu, ali ne mogu. Mog kvarta u Srebrenici nema ni na TV-u, jer su to najsjevernije zgrade na rubu grada. Ne znam možda odem ovog ljeta, ali samo možda.

Od tog 11. jula ‘95. nisam vidio svoga oca, dvojicu amidža, amidžinog sina, dedu, dajdžu i mnoge ostale rođake i prijatelje. Moj otac i dedo su identificirani 1. marta (na Dan nezavisnosti) 2003. godine, pokopani 30 marta u Potočarima na parceli M-5. U izvještaju koji sam dobio piše da je otac poginuo od prostrijelne rane na glavi. Objasnili su mi da je smrt bila trenutačna. To me malo tješi. Nije sotonama pao u ruke. Ljudi su ga vidjeli takvog u šumi, pored njega je bio njegov stariji brat, moj amidža. Oplakivao ga je i pokrio granjem. Tako su ga i našli istražitelji. Dobio sam slike njegove odjeće. Prljava je i izgužvana, nije krvava na sreću. Preko nekih ljudi sam dobio i jednu njegovu stvar. Duhansku kutiju, koju čuvam na posebnom mjestu u kući. Vrijednija mi je od svog novca na ovom svijetu. Dedo je strijeljan u Pilici. Na slikama njegove odjeće jasno se vide rupe na košulji od metaka. Ko je mogao starca strijeljati? Neni nikada nismo smjeli pokazati te slike. Stariji amidža i njegov sin nisu identificirani do sada. Priče kažu da su se skupa predali četnicima i da su također strijeljani. Mlađi amidža je prešao na našu teritoriju, ali se vratio po svog prijatelja, od tada mu se gubi svaki trag. Nije identificiran. Za dajdžu niko ništa ne zna. Pradedo je pokopan u porodičnom groblju, pored svoje kuće. Odem mu često na mezar baš kao i ocu i dedi.

Čemu me naučila Srebrenica

Poslije rata dešavalo mi se mnogo i lijepih i ružnih stvari za normalnog čovjeka. Ja sam to sve doživljao kao lijepo. Važno mi je da se ne puca, i da imam šta jesti. Skoro svaki čovjek na svijetu ne voli nešto jesti, ja volim sve, i uživam u svemu. Sjetim se trenutaka kada mi je radost pričinjavao neslani grah bez začina i kukuruzni hljeb. Rijetko se dešavalo da je tog hljeba bilo dovoljno. Deset godina poslije rata kada mi se nešto ne jede, sjetim se kako sam na jedvite jade gutao zobeni hljeb. Uživam danas u svakoj blagodati.Kada ulazim u kuću navečer, palim svjetlo i odmah sam sretan. Pa ja mogu upaliti svjetlo na pravom šalteru!Raduje me zvuk motora automobila. Uživam što mogu otići na utakmicu. Volim i uživam u miru. Srebrenica me je naučila da cijenim neke stvari koje drugi ljudi možda ne primjećuju, a jako su važne. Uvijek kada jedem bananu sjetim se moga rođaka koji sada ima 15 godina. Poslije Srebrenice u Tuzli mama mu je kupila voća, između ostalog i banane, koje se njemu nisu sviđale jer ih je jeo sa korom.

Nije to zato što smo mi «Istočnjaci» primitivni. To je zato jer je moj rođak prohodao i progovorio u ratu. Nikada prije u Srebrenici nije vidio bananu. Drugi rođak, njegov brat, u Srebrenici nije htio jesti (jednu, koja se podijelila svoj djeci u familiji) čokoladu, tražio je kukuruzni hljeb. Volim i uživam u tome što današnja djeca imaju pristupa najvažnijim blagodatima svijeta koje ja nisam imao.Uživam u tome što, se mogu normalno tuširati vodom iz bojlera.Lijepo je otići u prodavnicu, u kupovinu. Lijepo je kada čuješ zvuk aviona a znaš da on prevozi samo dobre ljude da neće biti bombi. Super je osjećaj sjesti ispred TV-a u kući i grickati nešto. Jednostavno lijepo je kada me mama nazove i kaže kada kreneš kući kupi dva hljeba. Te me stvari čine sretnim. Naučio sam poslije Srebrenice cijeniti neke drugima manje važne stvari i uživati u njima.

Samo žao mi je što te ljepote nije doživio moj otac prije nego je poginuo. Krivo mi je što je poginuo gladan, ne znajući šta mu je sa djecom i suprugom. Ako je već morao poginuti, zašto na takav način?

Elvis

Izvor: IslamBosna.ba

 

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles