31. Maj 2017

Image may contain: 3 people, people smiling, outdoor

Jučer sam napokon nakon dvije godine uspio kupiti svojoj kćeri novu haljinu. Dok sam prodavcu davao šezdeset komada od po pet taka (ukupno oko 6,55 KM), on je vikao na mene pitajući me da li sam prosjak. Moja kćerka me držala za ruku i plakala da napustimo radnju govoreći da ne želi da kupi haljinu. Brisao sam njene suze jednom rukom. Da, ja sam prosjak.

Prije deset godina ni u noćnoj mori nisam mogao zamisliti da ću živjeti proseći. Kočija je pala s mosta i nevjerovatno je da sam preživio. Preživio sam, ali sam ostao invalid. Moj najmlađi sin me često pita gdje sam ostavio moju drugu ruku. A moja kćerka Sumejja me svakoga dana hrani govoreći da ona zna koliko je teško raditi s jednom rukom.

Nakon dvije godine moja kćerka nosi novu haljinu i zbog toga sam je danas doveo da se neko vrijeme igramo. Možda danas neću ništa zaraditi, ali sam želio da provedem dan s mojom kćerkicom. Potajno sam pozajmio ovaj mobilni telefon od komšije, a da nisam rekao svojoj ženi. Moja kćerka nema nijedne fotografije i želio sam da zapamti ovaj dan. Kada jednog dana budem imao telefon napraviti ću puno fotografija svoje djece. Želim da imaju uspomene. Jako je teško slati djecu u školu, ali ih sve školujem. Ponekad ne mogu ići na ispite jer ne mogu uvijek da platim naknade za ispite. Tih dana sam tužan i onda im kažem da ponekad možemo propustiti ispite jer najveći ispit je život kroz koji svakodnevno prolazimo.

Sada ću ići da prosim. Ostaviti ću kćerku pored semafora gdje će me čekati. Gledaću je iz daljine dok prosim. Osjećam stid ako me gleda kako pružam ruku. Ali ona me nikada ne ostavlja samog jer zbog velikih auta ona misli da se opet može dogoditi nesreća i da će me ova auta pregaziti i da ću umrijeti. Kada god uspijem da dobijem nešto novca vraćam se kući držeći kćerku za ruku. Na putu do kuće svratimo na pijacu i ona uvijek nosi kesu. Kada pada kiša volimo da pokisnemo i pričamo o našim snovima.

Ponekad kada ne dobijem ništa novca, vraćamo se kući šuteći. Tih dana želim da umrem, ali tokom noći kada moja djeca zaspu grleći me, osjećam da biti živ nije loša stvar. Jedina loša stvar je što me kćerka čeka pored semafora pognute glave jer ne mogu da je gledam u oči dok prosim. Ali danas je drugačije jer je moja kćerka jako sretna. Danas njen babo nije prosjak. Danas je njen babo kralj i tu je njegova princeza.

Kevser Hussejn
Akaš, Bangladeš

Izvor: islambosna/facebook

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles