8. Maj 2017

Povezana slika

Piše: mr. Semir Imamović Jedna od vječitih dilema koja okupira postače i ehlu-ramadan („poklonike ramazana“), a koja se posebno očituje u današnjem vremenu, koje karakterišu dinamičan život, borba za duhovni i materijalni opstanak, mnoštvo dunjalučkih obaveza i sukob prioriteta i obaveza, jeste kako, u takvim okolnostima, na najproduktivniji i najbolji način iskoristiti mjesec ramazan – mjesec Božije milosti, posebnih prilika, počasti i darivanja – i „izvuči“ iz njega ono najbolje i najdragocjenije. Iščitavajući tekstove koji su napisani na ovu temu, došao sam do sljedećih korisnih saznanja:

1. Da bi se iznašalo optimalno „ramazansko rješenje/program“, potrebno je, prije svega uspostaviti vlastiti „sistem prioriteta“, jer je to stari recept, koji se pokazao djelotvornim u svim ostalim sferama ljudskog života, budući da daje čovjeku dovoljno prostora za uspješnu i efikasnu raspodjelu umnih, fizičkih i duhovnih potencijala kojima raspolaže. Onaj ko nema „sistem prioriteta“, taj teško da može uspostaviti ravnotežu između svojih profesionalnih, poslovnih i porodičnih obaveza s jedne i ramazanskih „zahtjeva“ s druge strane i teško da od ramazana može uzeti ono najbolje.

2. Usvojeno „rješenje“/“obrazac“ trebao bi, prije svega, sadržati ona djela koja je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio u ramazanu, i na koja je stavio poseban akcenat, a zatim ona djela koja ne iziskuju poseban napor, a koja se vrlo lahko mogu uklopiti u naše svakodnevne obaveze. U ovu vrstu djela svakako spadaju, tzv. djela jezika, e‘amalul-lisan, kao što su: zikr (spominjanje Allaha), dova, istigfar (traženje oprosta od Allaha, dželle šanuhu), učenje Kur’ana. Postač bez ikakvih problema može obavljati svoje redovne poslove, a u isto vrijeme, spominjati Allaha, dželle šanuhu, činiti istigfar, tesbih, tehlil, tekbir i tahmid (izgovarati riječi „estagfirullah“, „subhanallah“, „la ilahe illallah“, „Allahu ekber“ i „elhamdulillahi“) i učiti Kur’an.

3. Kada govorimo o prioritetima, ne smijemo nijednog momenta smetnuti s uma da je ramazan, prije svega, „mjesec posta“ („propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas“), a tek onda drugih, dobrovoljnih ibadeta, i da bi naš prioritetni zadatak i cilj u ramazanu, pored redovnih namaskih obaveza, trebao biti izvršenje ove islamske dužnosti (temelja, šart) na propisani način, i tako da budu ispoštovani svi njegovi uslovi (šurut), sastavni dijelovi (erkan) i poželjne i pohvalne radnje (sunneti i adabi). Hipotetički gledano ako ćemo zbog teravih i noćnog namaza propustiti sehur, a samim time ugroziti i naš post, ili ga značajno otežati i pretvoriti u puko gladovanje i iščekivanje iftara, u tom slučaju dat ćemo prednost sehuru jer je on diretkno vezan za post, dok su teravih i noćni namaz dopunski ibadeti. Pod postom ne mislim samo na sustezanje od hrane, pića i tjelesnog uživanja, nego i na sustezanje od ružnog govora, ružnih misli, vrijeđenja, ogovaranja, lažnog svjedočenja, prepirke, gledanja zabranjenih sadržaja i sl.

4. „Sistem prioriteta“, bi, nadalje, trebao ići ovim redoslijedom:

A) Obavaljanje teravih-namaza u džematu, i klanjanje onoliko rekata koliko klanja imam, jer će samo onaj ko klanja za imamom do kraja teravih-namaza, imati nagradu (cijelo)noćnog namaza, kijama, i bit će upisan među „kaimin“, za koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude klanjao/stojao za imamom, sve dok on ne završi namaz, imat će nagradu kao da je cijelu noć klanjao noćni namaz.“ (Autori „Sunena“).

Praksa izlaska nakon osam rekata, u džamijama u kojima se klanja dvadeset rekata teravih-namaza, u direktnoj je koliziji sa vanjskim značenjem ovog hadisa. Tu praksu ne može opravdati ni činjenica da, kako se navodi u nekim predajama, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, „nije klanjao u ramazanu, i mimo ramazana, više od jedanaest rekata noćnog namaza“, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noćni namaz klanjao ili sam ili u svojstvu imama, a nikada u svojstvu muktedije, a muktedijama je preporučio da klanjaju za imamom do završetka kompletnog namaza. Također, u jednoj od verzija hadisa koji opisuju poslanikov noćni namaza, a koju je prenio Zejd ibn Halid el-Džuheni, navodi se „da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao trinaest rekata noćnog namaza“ (Muslim), što je jasan dokaz da noćni namaz, a samim time i teravih-namaz, kao jedna od njegovih formi, nije ograničen na jedanaest rekata, a posebno ne u situaciji kada se obavlja za imamom koji klanja dvadeset rekata. Dodajmo tome da su ashabi, radijallahu anhum, za vrijeme vladavine Omera ibn el-Hattaba, klanjali u ramazanu dvadeset rekata, na kojima su učili duge sure. (Predaju je zabilježio Malik sa ispravnim senedom, kao što kaže Nevevi u „El-Medžmū‘u“).

Primjena navednog hadisa („Ko bude klanjao/stojao za imamom, sve dok on ne završi namaz, imat će nagradu kao da je cijelu noć klanjao noćni namaz.“) dobija na važnosti u zadnjoj trećini mjeseca ramazana, u kojoj se nalazi „Lejletul-kadr“/Noć kadra, koja je bolja od hiljadu mjeseci, i koju je poželjno tražiti u posljednjih deset noći ramazana, prema hadisu: „Ko provede Lejletul-kadr u namazu, bit će mu oprošteni prošli grijesi.“ (Buharija i Muslim)

B) Sadaka (dobrovoljno dijeljenje imetka). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najdarežljiviji u ramazanu, kada se sastajao sa Džibrilom, a sastajao se svake noći ramazana. Njegova daraželjivost u ramazanu najviše je nalikovala „blagom povjetarcu“, koji sa sobom donosi blagu i rodnu kišu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, također, rekao: „Najbolja sadaka je ona u ramazanu.“ (Tirmizi)

Sadaka u ramazanu može imati više formi:

– davanje hrane/nahranjivanje. Kaže Uzvišeni: „i hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju. ”Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!” (El-Insan, 8-9). Prve generacija muslimana (selef), posvećivale su veliku pažnju ovoj vrsti sadake, i davali su joj prednost nad mnogim dobrovoljnim ibadetima, i u tome nisu pravili raziliku između siromašnih i prijatelja. Dakle, nije uslov da nahranjena osoba bude siromašna, na što ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Koji god vjernik nahrani drugog vjernika, i tako utoli njegovu glad, Allah će njega nahraniti džennetskim plodovima. Koji god vjernik napoji drugog vjernika, i tako utoli njegovu žeđ, Allah će ga napojiti zapečaćenim džennetskim napitkom.“ (Tirmizi sa dobrim senedom) Zabilježeno je da su neki od njih kazali: „Draže mi je da pozovem deset svojih prijatelja i nahranim ih hranom koju vole, nego da oslobodim iz ropstva deset Ismailovih sinova.“ Davanje hrane važno je i zbog toga što potiče i razvija druge oblike društvenih ibadeta, kao što su jačanje međuljudskih veza, širenje međusobne ljubavi, pažnje i saosjećanja, a koje je poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio kao uslov vjerovanja. Naime, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Nećete ući u Džennet, ako ne budete vjerovali, a nećete vjerovati (potpuno), dok se ne budete međusobno voljeli.“

– priprema iftara za postače, a o čemu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko nahrani postača, imat će istu nagradu kao i on, s tim da se postaču neće umanjiti ništa od njegove nagrade.“ (Ahmed i Nesai. Vjerodostojnim ga je ocijenio Albani). Onaj ko nije u stanju pripremiti iftar za postača, dovoljno je da ga počasti na bilo koji drugi način, makar sa gutljajem mlijeka, jednom datulom, čašom vode i sl. Prenosi Selman da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao svojim ashabima kada su ga pitali šta će uraditi onaj koji ne može nahraniti postača: „Allah će dati ovu nagradu svakome ko počasti postača gutljajem mlijeka i vode, ili datulom. Ko napoji postača, Allah će ga napojiti sa mog havda (izvora), nakon čega više nikada neće ožedniti.“

C) Učenje Kur’ana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je svake godine, u ramazanu, pred Džibrilom učio cijeli Kur’an, a u godini u kojoj je umro, prouči je Kur’an dva puta, što ukazuje na vrijednost i značaj učenja Kur’ana u ramazanu, i da učenje Kur’ana ima prednost nad ostalim vrstama zikra. Ashabi i tabiini, radijallahu anhum, postavili su visoke standarde kada je ovaj ibadet u pitanju. Za četvrtog pravovjernog halifu Osmana, radijallahu anhu, prenosi se da je svaki dan ramazana učio po hatmu. Bilo je onih koji su učili hatmu svaki treći dan, ili svaki sedmi dan, ili svaki deseti dan. Ono što se od nas očekuje jeste da bar pokušamo proučiti jednu hatmu, ili pola Kur’ana, ili sure koje znamo napamet, ili da savladamo kur’ansko pismo, ukoliko ne znamo učiti u Kur’anu, ili bar da slušamo druge dok uče Kur’an.

D) Pored spomenutih ibadeta, koji bi svakako trebali biti u fokusu naše pažnje, poželjno je u ramazanu:

– što više boraviti u mesdžidu, a posebno nakon sabah-namaza pa sve do izlaska sunca („Ko klanja sabah-namaz u džematu, a zatim ostane u džamiji, i spominje Allaha do izlaska sunca, a nakon izlaska sunca klanja dva rekata nafile, imat će nagradu kao da je obavio hadž i umru.“ Tirmizi, a vjerodostojnim ga je ocijenio El-Albani);

– plakati prilikom učenja i slušanja Kur’ana iz strahopoštovanja prema Allahu, dželle šanuhu („Neće ući u vatru onaj ko bude plakao iz straha od Allaha“, Bejheki);
– obaviti umru („Umra u ramazanu ravna je hadžu izvan ramazana“, Buharija i Muslim);
– i‘tikaf – boravak u džamiji u zadnjoj trećini ramazana radi sticanja Božije naklonosti i blizine i prodbuljivanja duhovnosti (Kaže Aiša, radijallahu anha: „Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je, svake godine u ramazanu, boravio deset dana u džamiji, a u godini u kojoj je umro, boravio je dvadeset dana“, Buharija);
– održavanje rodbinske veze („Ko želi da mu se uveća nafaka, i produži životni vijek, neka održava rodbinske veze“, Buharija).

saff.ba

Izvor: akos.ba

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles