25. April 2017

Uzvišeni Allah kaže: Slavljen neka je Onaj koji je u jednom dijelu noći preveo roba Svoga iz Mesdžidu-l-Harama u Mesdžidu-l-Aksu, čiju smo okolinu blagoslovili, da bi mu neka znamenja naša pokazali, a On sve čuje i sve vidi. (el-Isra, 1)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u Mekki preživljavao brojne vidove nasilje, ugonjenja u laži i tvrdoglavosti. Suočavao se sa raznovrsnim oblicima tuge i bola. Ali ga je Uzvišeni Gospodar čuvao i štitio te je zbog toga pripremio za njega događaj Isra’a, a nakon toga i Mi’radža. Isra’ je potvrđen kur’anskim jasnim tekstom: Slavljen neka je Onaj koji je u jednom dijelu noći preveo… Isra’ podrazumijeva noćno putovanje. Uzvišeni Allah preveo je Poslanika, s.a.v.s., tokom noći od Mekke, do Kudsa, odnosno od Kabe do Mesdžidu el-Akse u Kudsu. U nekim predanjima se navodi da je ovo putovanje potrajalo veoma kratak vremenski period s aspekta ljudskog računanja. I to je jedan od velikih Allahovih znakova. Isra’ se dogodio godinu dana prije Hidžre, kako to tvrde Urve, Ibn Sa’d i Ibn Hazm. Ibn Hazm smatra da je to konsenzus islamske uleme.

Isra’ se dogodio u mjesecu rebi’u el-evvelu i to je prihvatljivije mišljenje. Većina ljudi danas smatra da se dogodio u mjesecu redžebu, ali je odabranije mišljenje da se radilo o rebi’i el-evvelu.

Dok je Poslanik, s.a.v.s., spavao, došao mu je Džibril sa burakom, posebnom životinjom, na kojoj je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prešao od Mesdžidu el-Harama do Mesdžidu el-Akse u jednom dijelu noći. Tu su se okupili vjerovjesnici i Poslanik, s.a.v.s, im je predvodio namaz. Svoju jahalicu je vezao za halku gdje su vezali i drugi vjerovjesnici i taj zid i danas postoji u Kudsu i zove se Burakov zid, a Jevreji ga nazivaju Zidom plača. Nakon toga, Poslanik, s.a.v.s., je uzdignut na nebesa, gdje su mu otvorena prva, pa druga, pa treća nebeska vrata sve dok nije došao do mjesta na kojem se čuje škripa pera sudbine. Tu mu je Uzvišeni objavio ono što mu je objavio i vidio je velike znakove svoga Gospodara. Ovaj veliki događaj ispunjen je brojnim poukama i porukama od kojih ističemo:

Prvo: Potrebno je zadovoljiti se samo sa vjerodostojnim predajama koje govore o ovom događaju. Što se tiče dodataka koje nalazimo u nekim knjigama, poput knjige Isra’ i Mi’radž koja se pripisuje Ibn Abbasu, a koja je puna lažnih predanja i priča koje nemaju osnove i lanca prenosilaca, koje su neprihvatljive ni s aspekta razuma niti s aspekta šerijata, koje predstavljaju ljudima pitanje imana i vjerovjesništva kao neku legendu i bajku, trebamo nastojati da našu vjeru očistimo od takvih stvari. Ne smijemo slijediti takve priče koje skoro da sliče opijumu za umove.

Drugo: Jasno je da je Isra’ bio realnost, a ne san, kao što neki tvrde da se Isra’ odigrao dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sanjao. Ako bi Isra’ bio samo san, onda to ne bi bilo ništa značajno. Svako od nas može u toku sna ići do krajnjeg istoka i krajnjeg zapada. U snu svako od nas može vidjeti sebe kako leti na horizontima, kosmosom ili nebesima. Uz to, Poslaniku, s.a.v.s., nije išlo u prilog da mušricima dadne povod da ga napadaju, jer bi oni iskoristili i ovaj događaj kako bi nastavili sa snažnim medijskim napadom na Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Kako je moguće da priča nešto ovako, i kako on može u jednoj noći otići do Šama i Kudsa i vratiti se ako mi na devama putujemo mjesecima? Muhammed tvrdi da je tokom jedne noći otišao i vratio se i da mu se ni postelja nije ohladila! Na osnovu ovoga jasno nam je da su se Isra’ i Mi’radž stvarno desili i da nisu bili san.

Isra’ se dogodio tijelom i dušom. Stav da je Isra’ bio samo duhovno putovanje je slab i pripisan je nekim ashabima, kako spominje Ibn Kesir prenoseći od Mu’avije, Aiše i drugih. Ovo nije vjerodostojno prenešeno i realnost je da većina islamske uleme smatra da se odigrao i tijelom i dušom i u tome je tajna snage, nadnaravnosti i veličine ovog događaja.[1]

Treće: Isra’ i Mi’radž su bili na kraju mekanskog perioda i neposredno prije Poslanikove, s.a.v.s., hidžre u Medinu. Najsnažnija poruka ovakvog slijeda događaja jeste vezivanje Mekke i Kudsa. Ovo također ukazuje da su se mjesta svih nebeskih objava sjedinila u jedno mjesto posredstvom posljednjeg poslanika i vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s. Zbog toga učimo kur’anske ajete: Tako mi smokve i masline, i gore sinajske, i ovog grada sigurnog. (et-Tin, 1-3). Ovi ajeti objedinjuju mjesta objava. Tako govore o Šamu, mjestu iz kojeg je Isa, a.s., zatim o Sinaju, koji se veže za Musa, a.s., i na kraju se spominje grad u kojem je rođen i dobio poslanstvo Muhammed, s.a.v.s., to je sigurni grad kojim je zapečaćeno poslanstvo.

Ovo nam ukazuje na jedinstvo svih objava i poslanica i na to da je ova Zemlja, zemlja islama.

Ovaj događaj nam ukazuje i na vezu između svetih mjesta i to je postao dio historije i sadašnjosti ovoga ummeta. Čak je postao i dio vjerovanja ovog ummeta. Zbog toga je Poslanik, s.a.v.s., kazao da je namaz u Kabi kao sto hiljada namaza.[2] Namaz u Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji u Medini je kao hiljadu drugih namaza.[3] Kada je u pitanju namaz u Mesdžidu el-Aksi, u nekim predajama se navodi da je vrijedan kao hiljadu namaza[4], u drugim kao pet stotina namaza[5], a u najvjerodostojnijim kao dvjesto pedeset namaza.[6]

Dakle, ova mjesta imaju posebnu vrijednost i zbog toga je njih dozvoljeno hodočastiti. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Jahalice se uprežu samo radi četiri džamije: Kabe, el-Akse i ove moje džamije.[7]

Ovo veličanstveno pravilo posebno trebamo danas oživjeti kada smo svjesni činjenice da već decenijama Mesdžid el-Aksa preživljava iskušenja u rukama jevrejskih uzurpatora, koji je nastoje porušiti iskopinama okolo nje i dozvolama ekstremistima i ortodoksnim pripadnicima da u njoj šire nered i smutnju. Sve ovo je započelo spaljivanjem džamije, onda stalnim iskopinama tunela ispod džamije, koji se vrše zbog potrage za navodnim jevrejskim hramom. Ono što je posebno zanimljivo, a što priznaju i sami oni, jeste to da svaki put u traganju za jevrejskom zaostavštinom i tragovima iskopaju i pronađu nove dokaze islamskog prisustva na tim mjestima. Ovo je zemlja islama i njoj pripada historija islama.

Islam nije vjera s kojom je poslan samo Muhammed, s.a.v.s. Svi vjerovjesnici su poslani s islamom i mi vjerujemo u vjeru s kojom su došli Musa, i Isa, a.s., i vjerujemo da je njihovu tradiciju naslijedio Muhammed, s.a.v.s., i ovaj događaj Isra’a nam potvrđuje to. Ovo, također, ukazuje na povezanost, značaj i veličinu ovih mjesta i niko nema pravo, bez obzira ko to bio, vladar ili potčinjeni, država ili organizacija odreći se ove zemlje, popustiti ili praviti kompromise oko nje ili se odreći makar i jednog njenog dijela. Ta zemlja je dio muslimanske historije, muslimanske teritorije, veličine i slave. Štaviše, ta zemlja je dio islamskog vjerovanja. Ukoliko današnje generacije nisu u stanju sačuvati i odbraniti ovo parče zemlje, onda je najmanje što mogu uraditi priznati da je istina istina, a neistina neistina. Sila i snaga zablude nimalo ne mogu promijeniti vrijednost istine. Doći će generacije koje će uspjeti ostvariti ono što ova generacija nije mogla i zbog toga se trebamo sjećati ove veze i bratstva među ovim svetim mjestima.

Četvrto: Poslanikovo, s.a.v.s., noćno putovanje i obavljanje namaza pred ranijim vjerovjesnicima je potvrda da je ovo vjerovjesništvo i ova misija pečat vjerovjesništva. Muhammed, s.a.v.s., je naslijedio sve prijašnje vjerovjesnike i došao sa konačnom i završnom vjerom, kojom je upotpunjena Allahova blagodat prema ljudima i s kojom je Allah zadovoljan da je ispovijedaju svi: A ko bude želio drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, a na Ahiretu će biti od gubitnika. (Ali Imran, 85)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je donio vjeru koja je pečat svih vjera, donio je Knjigu koja je pečat svih objava, donio je uputu čije slijeđenje i pokoravanje, kao i pripadnost Poslanikovom, s.a.v.s, ummetu je učinjeno obaveznim svakome. Nakon njegovog poslanstva u Džennet se može ući samo slijeđenjem njegove vjere. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, koji god Jevrej ili kršćanin čuje za mene, a zatim umre i ne povjeruje u ono s čime sam poslat, ući će u Vatru.[8]dakle, Muhammed, s.a.v.s., je pečat svih poslanika, a njegova vjera je pečat svih poslanica.

Ove veličanstvena značenja bude nadu u našim srcima da će ova sveta zemlja biti vraćena njenim legitimnim vlasnicima. Ali mi ne smijemo samo čekati, mi se moramo truditi da zaštitimo ovu zemlju, da pomognemo one koji bodre na njenim granicama radi Allahovog zadovoljstva. To je pobjedonosna skupina o kojoj nam je Poslanik, s.a.v.s., kazao da će biti u Bejtu-l-Makdisu i okolini Bejtu-l-Makdisa, koji će biti pobjedonosni pred svojim neprijateljom, čvrsti i ispunjavati Allahove naredbe. Neće im štetiti oni koji ih ponižavaju niti oni koji se s njima razilaze. Ostat će tako sve dok Allahova odredba ne nastupi.[9]

Trebamo se truditi da sprovedemo ova veličanstvena značenja i da ostvarimo ove veličanstvene poruke koje je potvrdio događaj Isra’a. Treba nam biti jasno da će ova zemlja, prije ili kasnije, pripasti njenim pravim vlasnicima: A saznat ćete, pa makar i nakon nekog vremena… (Sad, 88).

 

Autor: Selman el-Auda,

iz knjige Sa Allahovim miljenikom

Prijevod i izvor: IslamBosna.ba

[1]  Pogledati: Taberi, Tefsir, (16-17/10), Kurtubi, Tefsir (209/10), Ibn Kesir, Tefsir (24/3) i drugi.

[2]  Abdurrezzak (15891), Ahmed (17435, 15306) i Ibn Madže (1406, 1413).

[3]  Abdurrezzak (9137, 9138, 9140, 9142), Ibn Ebi Šejbe (7513, 7514, 7515, 7516), Ahmed (1605, 4838, 5153, 5155, 5358), Buhari (1190) i Muslim (1394, 1395, 1396).

[4]  Ahmed (7725, 11751) i Ibn Madže (1407).

[5]  El-Fakihi, Ahbaru Mekka (90/2), Bejheki u Šu’abu el-iman (4140, 4144).

[6]  Taberani (6983, 8235), Hakim (8553), Bejheki u Šu’abu el-iman (4145). Ovo predanje prenosi Ebu Zerr koji je kazao kako su u Poslanikovom, s.a.vs., prisustvu pričali o tome gdje je vredniji namaz, u Poslanikovoj džamiji ili el-Aksi, pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Namaz u mojoj džamiji je vredniji nego četiri namaza u el-Aksi.

[7]  Abdurrezzak, (9158, 9159, 9160, 9171), Ibn Ebi Šejbe (15543, 15544, 15545), Ahmed (7191, 7248), Buhari (1197, 1189, 1864, 1996), Muslim (1397), Ebu Davud (2033), Ibn Madže (1409, 1410), Tirmizi (326) i Nesai (700).

[8]  Ahmed (8188, 8594), Muslim (153), Ebu Nu’ajm (308/4).

[9]  Ahmed (22374).

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles