13. Mart 2017

Turska, Palestina – To nije bio prosječni san, ali dvadesetšestogodišnja Rukije Demir je i daleko od prosječne djevojke. Od djetinjstva, ova rođena Turkinja je sanjala o postdiplomskim studijima u Gazzi. Opkoljena palestinska enklava je uvijek bila blizu njenog srca.

Odrastajući u konzervativnoj porodici gdje se gajila solidarnost prema Palestini, njena porodica nije ni pokušala da je odvrati od nastojanja da njen san postane stvarnost.

Iako najmlađa od sedmero braće i sestara, zabrinutost njenih roditelja je bila umanjena zbog ubjeđenja njihove kćerke da bude među palestinskim narodom bez obzira na rizike.

Veliki broj mladih stanovnika Gazze čezne da napusti osiromašeni pojas i ode na studije u inostranstvo. Ali zbog graničnih restrikcija i nedostatka slobode kretanja nametnutog od Izraela i Egipta, napuštanje Gazze je rijetka pojava.

Izrael je 2007. godine nametnuo blokadu Pojasu Gazze, nakon izbora na kojima je pobijedio Hamas. Pored toga, od vojnog udara na predsjednika Muhammeda Mursija Egipat većinom drži granični prijelaz Refah zatvorenim. Stanovnicima Gazze je dozvoljeno da izađu iz Gazze tokom kratkih i posebnih intervala. Ovakav način života je prisilio veliki broj studenata iz Gazze da odustanu od svojih ambicija stjecanja diploma stranih univerziteta.
U znak priznanja borbe Palestinaca da ostvare svoja prava na obrazovanje, Demir se izborila da pronađe svoj put do Gazze i iz prve ruke doživi život u kojem su uskraćena osnovna ljudska prava.
“Bila sam među nekoliko Palestinaca koji su čekali na rijetko otvaranje Refah prijelaza. Čekali smo pet dana, nismo imali osnovih stvari, bez čiste vode, kreveta. Spavali smo na smrznutom tlu”.

Kada se granica konačno otvorila i kada je zakoračila na palestinsku zemlju, sve patnje koje je proživjela su jednostavno nestale. Radost je preplavila i pala je na sedždu u znak zahvalnosti. “Poljubila sam pijesak. Nisam mogla vjerovati da sam konačno u Gazzi”, kazala je Demir.

Preživljavanje poteškoća kroz koje Palestinci svakodnevno prolaze i čekanje u Egiptu kako bi se otvorio prijelaz Refah su bili vrijedni ulaska u Gazzu, dodaje ona.

Iz Malezije u Gazzu

Nekada strastveni student astronomije na Univerzitetu u Izmiru, njene ambicije da proučava zvijezde su se na kraju prekinule kada je shvatila da njena vjerska uvjerenja i njeno pravo da ih izražava su pogažena.

U to vrijeme turski univerziteti su bili ‘sekularni’ kao državne institucije, a žene su morale da skidaju hidžabe dok su u kampusu. Ukoliko se nisu pridržavale zabrane nošenja hidžaba, rizikovale su da budu izbačene sa univerziteta. Godine 2010. zabrana je ukinuta gotovo na svim univerzitetima u Turskoj.

Kao znak protivljenja, Demir je napustila Tursku kako bi studirala u muslimanskoj zemlji gdje je mogla biti ono što jeste. Upisala je Univerzitet u Maleziji gdje je morala krenuli od početka, a astronomija nije bila opcija. Iako nije pronašla ono što je tražila, izbor psihologije je bila sljedeća najbolja opcija.

I tokom studiranja u Maleziji njene težnje za studiranjem u Gazzi nisu nestale. Prijatelji Palestinci su bili zapanjeni njenom upornošću tokom njihovih čestih razgovora o njenoj voljenoj Gazzi. Ali nisu vjerovali da će biti tako lahko kao što je to Demir mislila, jer oni kao Palestinci nisu mogli tako lahko da uđu u Gazzu.

“Rekli su mi da je to prilično nemoguće, te da mi ne možemo ući u Gazzi iako smo Palestinci”, kazala je ona. Ipak, ona se povezala sa akademskim institucijama u Gazzi.

“Nisam jednostavno mogla odustati od mog najdražeg sna, uspjela sam da potražim pomoć od osoba koje su imale veze na obrazovnim institucijama u Pojasu Gazze”, navodi ona.

U kampusu
Nakon istraživanja, ona je poslala pismo palestinskom inženjeru Ala el-Din el-Haiktu, porodičnom prijatelju u Gazzi, koji je magistrirao u Turskoj. Haiktu je imao neke veze na Islamskom univerzitetu u Gazzi i bio je više nego sretan da joj pomogne.

Studentska služba na univerzitetu je bila oduševljena kada je dobila njenu prijavu i učinili su sve što su mogli da joj olakšaju proces prijave. Za osoblje IUG-a, njena želja je bila znatno više od običnog prijema. Za njih je to bila poruka solidarnosti sa narodom Gazze. Uskoro su joj uputili službeni dopis da je primljena.

Kada je konačno stigla na IUG, profesori su bili jako susretljivi, a kolege studenti su joj pružili veliku podršku. Iako je poznavala od ranije kur’anski arapski jezik, njen arapski jezik nije bio dovoljno dobar da bi razumjela predavanja. Kako bi joj olakšali učenje na početku njenog prvog semestra, dr. Samir Kuta’ je držao predavanja iz psihologije na engleskom i arapskom jeziku.

“Naša dužnost je da njen studij na našem univerzitetu ide lagano i glatko koliko je to moguće. Mi smo jako sretni zbog njenog poduhvata i ponosni što na našem univerzitetu imamo studenta iz Turske”, kazao je on.

Na kraju prvog semestra na IUG-u, jasno je da je Demir uspješna na fakultetu, te da se njeno poznavanje arapskog jezika značajno poboljšalo.

“Jedna od glavnih stvari koje su me privukle da studiram u Gazzi jeste zlata vrijedna prilika da usavršim svoje poznavanje arapskog jezika, jer sam potpuno okružena arapskom zajednicom”, kazala je Demir.
Ovo iskustvo joj je također pružilo da stekne doživotne prijatelje. Jedan od tih prijatelja je i Rim Ahmed, koja je dio istog mastera na IUG-u.

“Mi smo jako sretni što je Rukije na našem odsjeku. Ona našem odsjeku daje sasvim drugačiji smisao. Kao grupa mi se trudimo što više možemo kako bi se naša sestra iz Turske osjećala dobro na predavanjima i razumjela ono što profesori kažu”, kazala je Ahmed.

Prijatelji za cijeli život

Iako Demir u Gazzi nema porodice, ona je često okružena prijateljima i komšijama koji ne dozvoljavaju da se osjeća usamljeno.

“Jako sam zahvalan svojim prijateljima i komšijama koji sve čine da se osjećam kao kod kuće u Gazzi. Oni su uvijek tu za mene”, navodi Demir.

Iako nije vidjela porodicu nekoliko mjeseci, oni se redovno čuju preko video poziva.
“Moja majka se začudila kada je vidjela da sam se udebljala u Gazzi. Rekla mi je da je to znak da sam zdrava i zadovoljna”.

Tamam Mahani je jedan od stanovnika Gazze koji je uzeo pod svoje okrilje Demir. Mahani ima petero djece a brine o Demir kao da je njihovo šesto dijete.

“Ona je postala član naše porodice. Mi smo sretni što smo komšije. Nevjerovatno je da djevojka koja je odrasla u zemlji poput Turske ima hrabrosti da živi u opasnom gradu poput Gazze”, kaže Mahani.

Ovi bliski prijatelji su postali osnovna emotivna podrška Demir, naročito kada je živi pod teškim stvarnostima Gazze.

Iskustvo rata

Iako nije iskusila rat ili previranja u Turskoj, njen prvi susret sa uobičajenim nasiljem u Gazzi dovelo je da se gotovo sledi od straha.

Tokom njene prve noći u izbjegličkom kampu Džebalija, nekoliko izraelskih zračnih napada se dogodilo u blizini njenog stana. Ona nikada nije vidjela borbene avione niti je doživjela granatiranja, ali srećom niko nije povrijeđen jer su izraelski avioni gađali praznu bazu palestinskog pokreta otpora.

Narednog jutra, prestrašena Demir je požurila do svojih komšija da im ispriča o zastrašujućoj noći, ali je ostala zbunjena njihovim reakcijama.

“Oni su se nasmijali i kazali mi da mi neće dugo trebati da se naviknem na ove zračne napade”, rekla je ona.
U stvari, njihove procjene su bile ispravne. “Nakon samo dvije sedmice, bila sam pozvala na ručak kod jedne palestinske porodice i dogodila su se tri zračna napada. Ali to nije pokvarilo moj plan i otišla sam na ručak kod ove divne porodice”, dodala je ona.

Demir smatra da je razočaravajuće što su stanovnici Gazze toliko navikli na izraelska bombardovanja, toliko da im je to postalo sastavni dio života.

“Stanovnici Gazze zaslužuju da žive u miru. Nepravedno je što su stalno izloženi zvjerstvima i ratnim zločinima”, navodi ona.

U slobodno vrijeme, Demir uživa u posjetama znamenitostima Gazze, luci. To joj pomaže da se izbori s nostalgijom.

“Zaljubljena sam u luku u Gazzi. Osvježavajući povjetarac okrepljuje moje tijelo i podsjeća me na moje dane provedena u Dijarbekiru”.

IslamBosna.ba

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles