13. Mart 2017

Piše: dr. Ahmed Abdul-Hamid Abdul-Hakk
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nakon što je sultan Mehmed Fatih osvojio Konstantinopolj i završio sa proslavom osvajanja, odnosno oslobađanja Konstantinopolja, za emira grada imenovao je Sulejman-bega. Imenovanje je izvršeno poslije klanjanja prvog džuma-namaza u Konstantinopolju.

Sultan je zatim naredio Sulejman-begu da sprovede određene administrativne mjere kako bi se popravilo i unaprijedilo stanje i pozicija glavnog grada Osmanskog carstva.

Naime, sultan Fatih zadužio je Sulejman-bega sa tri važne stvari.

Prvo, da se izvrši obnova grada koji je dobrano uništen u vrijeme vladavine bizantijskih careva, i da on postane glavni grad sa svom svojom veličinom i raskoši kako i dolikuje glavnom gradu Osmanskog carstva, te da se ubrza obnova gradskih zidina koje su porušene u toku njegovog osvajanja.

Drugo, da se podstiču ljudi, posebno zanatlije, obrtnici i drugi ljudi od struke, da se vrate u Konstantinopolj, odnosno Istanbul.

Treće, da se radi na intenzivnom pozivanju ljudi u islam na najljepši način i da se, u to ime, pozovu i okupe kvalificirani alimi i daije iz cijelog islamskog svijeta da pomognu taj iznimno važan projekat, te da se što više muslimasnkih porodica iz Anadolije doseli u Istanbul kako bi se povećao broj muslimanskog stanovništva u glavnom gradu.

Osim toga, Sulejman-paša poslao je svoje izaslanike da pozovu stanovnike Istanbula, nemuslimane, koji su pobjegli iz grada u vrijeme, ili prije osvajanja, da se vrate svojim kućama i imanjima i da im se garantira potpuna sigurnost i sloboda.

Zatim je sultan Fatih imenovao glasovitog alima Hidr-beya bin Dželaludina (umro 863./1458. u Istanbulu) za prvog kadiju Istanbula. Ovaj učenjak je bio jedan od najpoznatijih historičara Osmanskog carstva i jedan od najvećih islamskih učenjaka svoga vremena. On je radio kao kadija i profesor šerijatskog prava u Bursi i imao je značajan doprinos u odgoju i obrazovanju mnogih osmanskih učenjaka, intelektualaca i činovnika koji su zauzimali visoke pozicije u Osmanskom carstvu. Koliko god je Hidr-bey bin Dželaludin Zade bio izvrstan u poznavanju islamskih nauka, isto toliko se isticao i po svojim moralnim kvalitetima i snažnom željom za uspostavljanjem pravde. Naprimjer, poznat je slučaj kada se jedan obični građanin parničio sa sultanom Fatihom pred kadijom Ibn Dželaludinom, pa je on presudio u korist istanbulskog građanina, a protiv sultana Fatiha.

Osim toga, sultan Mehmed Fatih poslao je muslimanske glasnike na sve strane Anadolije da potaknu ljude da se doseljavaju u Istanbul. On je, između ostaloga, muslimanskim glasnicima savjetovao da ljudima kažu sljedeće: “Svi oni koji žele neka slobodno dođu da žive u Istanbulu. Sultan će im omogućiti da se bave poljoprivredom, da otvaraju zanatske radnje i tvornice, i svi će biti oslobođeni poreza i carina.” I ljudi su sa svih strana pohrlili u Istanbul. Došle su zanatlije, učeni ljudi i stručnjaci iz raznih naučnih oblasti iz Evrope i šire, kao i trgovci, koji su tražili mjesto gdje bi ulagali svoj novac i kapital, bez bilo kakvih prepreka i opterećujućih poreza. Sve to je pomoglo preporodu i obnovi grada u rekordnom roku, tako da je Istanbul postao najrazvijeniji i najnapredniji grad u Evropi, ako ne i u cijelom svijetu. Ali, također, Istanbul je postao i glavni grad islama u pravom značenju te riječi, kao što su prije toga bili: Damask, Bagdad i Kairo (u vrijeme Mameluka).

Većina nemuslimanskog (kršćanskog) stanovništva u Istanbulu, primili su islam, posebno autohtono stanovništvo. Zbog toga je sultan Fatih naredio da se pola crkava pretvori u džamije, a drugu polovicu je predao kršćanima da u njima vrše svoje obrede kako žele. Taj potez bio je neophodan zbog demografskih promjena u gradu, tako da ostatak malobrojnog kršćanskog stanovništa nije imao nikakvu potrebu za tolikom crkvama, jer je većina prešla na islam, a oni koji su prešli na islam imali su pravo svoje nekadašnje crkve pretvoriti u džamije.

Sultan Fatih je okupio kršćanske vjerske poglavare na svom dvoru i obavijestio ih da se neće miješati u poslove njihove religije, da oni sami biraju sebi patrijarha kojeg žele, bez da im sultan nameće patrijarha koji će biti njemu odan. Iz tog postupka sultana Mehmeda Fatiha, Zapad je kasnije naučio šta znači nepristrasnost i sloboda izbora.

Kršćani (pravoslavci) izabrali su Grgura Skolara (Genadij II) za svog patrijarha i sultan Fatih je prihvatio i potvrdio njihov izbor. Čak je i sâm prisustvovao ceremoniji imenovanja i tom prilikom patrijarhu dodijelio rang državnog ministra, odredio mu posebnu pratnju i čuvare te izdao zapovijed o izuzimanju patrijaršije od poreza i harača.

Nakon svoga krunisanja, patrijarh je sa povorkom biskupa posjetio sultana Mehmeda Fatiha, koji ih je primio uz najveće počasti, zatim je zajedno sa njima ručao i razgovarao o vjerskim, političkim i društvenim temama. Poslije takvog prijema i susreta, patrijarh je potpuno promijenio mišljenje o islamu i muslimanima, jer takvu dobrodošlicu i takvu velikodušnost nije mogao naći na dvorovima kršćanskih kraljeva. Stoga je, nakon izlaska iz sultanovog dvora, rekao svećenicima: ”Stidim se zbog ovakve velikodušnosti i dobročinstva koje kršćanski kraljevi nikada nisu iskazivali prema svom vlastitom narodu.”

U vrijeme sultana Fatiha, patrijarsi i viši svećenici živjeli su u raskošnim palačama u kakvima su živjeli samo visoki činovnici Osmanske države. Svakoj vjerskoj zajednici određeni su posebni sudovi u kojima se nije koristio osim njihov izvorni jezik. Također im je dozvolio otvaranje posebnih vjerskih (kršćanskih) škola koje je nadzirao sâm patrijarh.

(saff.ba)

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles