21. Novembar 2016
Slikovni rezultat za shahadah
La ilahe illallah je u životu ashaba imalo svoje značenje, svoje svjetlo i svoj ukus. Značilo je to da prodaš svoj život i svoju krv Jednome Jedinome.  …

”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet, koji će im dati – oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur'anu – a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili.”

Značenje la ilahe illallah kod ispravnih prethodnika jeste to da ti ne prođe namaz u džamiji sve dok si sposoban i u mogućnosti obavljati ga. Seid ibn el-Musejjeb, tabiin, u samrtnim mukama se zaklinje Allahom i govori: „Posljednjih četrdeset godina mujezin nije zaučio ezan, ada ja nisam bio već u džamiji.“

O Seide, ima muslimana koji ne znaju za džamiju. A i ako dođu u nju, dođu licemjerno, da bi se čulo, pretvarajući se i ulagajući se. O Seide ibn el-Musejjebu, ova generacija nije kao ta o kojoj nas obavještavaš.

A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će, sigurno, zlo proći.
O Ibn el-Musejjebu, Kur'an koji se učio u kućama muhadžira i ensarija u mnogim današnjim kućama je zamijenjen razvratnom pjesmom i muzikom. A na naše stanje se, isključivo, Allahu žalimo:

O Gospodaru, oprosti nam i nemoj nas kažnjavati zbog naše prezrenosti!
I smiluj se, o Gospodaru, zbog grijeha koji smo počinili!

Zašto molimo Allaha za dobro koje želimo, a ako nas spopadnu nesreće – zaboravimo Ga!
Molimo Ga na moru da spasi našu lađu, a kada se vratimo na obalu – griješimo prema Njemu.
Putujemo vazduhom sigurno i spokojno, i ne padamo, jer je naš čuvar Allah.

Allahov Poslanik, s.a.v.s, je poslao vojsku, a bila je noć. Za čuvare su postavili dva ashaba: Ammara ibn Jasira i Ubbada ibn Bišra, r.a, kako bi u tmini noći obezbjeđivali mudžahide.

„Dva oka Vatra neće dotaći: oko koje zaplače iz straha od Allaha i oko koje zanoći kao čuvar na Allahovom putu.“ U nekim predanjima stoji: „.. oko koje se zatvaralo pred Allahovim zabranama.“

Međutim, danas, kada se izgubilo la ilahe illallah, u srcima na hiljade očiju gleda, slobodno zvjera okolo i zabavlja se sa čašču i dostojanstvom drugih, a zaboravljaju Gospodara nebesa i Zemlje, za Koga vjerujemo da će doprijeti do roba nego rob pogledom do grijeha.
A ako ti tvoje oči pokažu nedostatke ljudi, ti reci: „O oko, i ljudi oči imaju.“

Allahov Poslanik, s.a.v.s, je poslao svoj odred, pa su šehidi Ubbad ibn Bišr i Ammar ibn Jasir obezbjeđivali vojsku. Ammar je upitao Ubbadea: „Hoćeš li stražariti prvi ili posljednji dio noći?“

„Prvi dio noći“ – odgovorio mu je Ubbade. Šta je Ubbad radio na straži? Da li je pjevao ili maštao? Nipošto! U hladnoj noći se sjetio noćnog namaza i Gospodara noći i dana, pa je ustao da obavi namaz. Uzeo je abdest, okrenuo se prema kibli, počeo učiti suru El-Kahf i zaplakao. Ovo su srca koja su spoznala Allaha, pa ih je Allah pomogao i na dunjaluku i na Ahiretu. Dok je klanjao, neprijatelji su ga pogodili strijelom. Izvukao ju je i nastavio sa namazom. Onda su ga i drugi put pogodili, pa ju je opet izvadio. Tri strijele je izvukao. I pošto ga je krv oblila, skratio je namaz, predao selam i pozvao: „O Ammare, preuzmi svoju stražu. Tako mi Allaha, osim koga drugoga boga nema, da neće neprijatelj ući među muslimane sebebom moje smrti, ne bih prekidao namaz.“

Mi smo oni koji, kada se na namaz pozovu, a rat natapa zemlju krvlju crvenom, okreću svoja lica prema Hidžazu i tekbir donose!
Nakon ove generacije su došli ljudi koji su ostavili sabah-namaz, osim onih kojima se Gospodar smilovao. Napustili su džamije, Mushafe, halke znanja, koje posjećuju samo odabrani.

Još uvijek neprestano pozivamo na vjerovanje (iman) i Allahovu jednoću (tevhid) na hiljade onih koji su napustili Pravi put Uzvišenog Allaha. Zaista je jedan od uzroka koji grudi čine prostranim vjerovanje u jednoću Slavljenoga i Uzvišenoga Stvoritelja.
Ebu Bekr es-Siddik se razbolio, te su ga upitali: „Šta te boli?“ „Bole me moji grijesi.“ – odgovorio je.

Ebu Bekra bole njegovi grijesi. Njega, koji je udijelio svoj imetak, svoju krv, svoje suze, svoju dušu, svoje tijelo, svoju noć i svoj dan pomažući la ilahe illallah! Ebu Bekr je prvi spominjač Allaha i prvi pobožnjak poslije Poslanika, s.a.v.s. I pored toga, bole ga njegovi grijesi. I pored toga što neki od nas potpuno napuste namaz, kažu: „Ljudi su na dobru. Allah prašta i milostiv je. Vjera je olakšica.“ Ovo je islam i vjerovanje (iman) murdžija, i ovo islam nikako ne prihvaća.

„Hoćemo li ti zvati doktora?“ – upitali su Ebu Bekra, a on je rekao: „Doktor me već pregledao.“ Upitaše ga: „Šta ti je rekao?“ „Zaista, Ja činim ono što hoću.“ – odgovorio je.

Kako da se žalim mome Doktoru zbog onoga što me je zadesilo, kad je ono što me je zadesilo od Njega.

Dok su putovali pustinjom, ashabe je snašla nevolja (žeđ). Ali ko drugi spušta kišu osim Allaha? I ko drugi napaja osim Allaha? Ovo je vjerovanje u Allahovu jednoću. Ko drugi usrećuje osim Allaha? El-Ala ibn el-Hadremi je ustao i zamolio: „O Uzvišeni, o Mudri, o Ti Koji sve znaš, napoji nas!“ Istog trenutka se nad njima nadvio kišni oblak. Kiša je pala, te su se napili i zahvatili Allahu na Njegovoj blagodati.
„Omer, r.a, je jednoga petka ustao da održi hutbu ljudima, a imao je vojsku koja se borila na sjeveru, u pravcu Horasana. Zastor se uklonio sa minbera, pa je Omer vidio opkoljenu vojsku. Rekao je: „O Sarije, brdo! O Sarije, brdo!“ Sarije je bio vojskovođa. Govorio mu je da se popne na brdo, pa ga je Sarije poslušao. Omer je sišao sa minbera, a ashabi su upitali: „Šta si vidio?“ Pobojao sam se za Sariju, da ga se ne domognu, te sam ga dozvao.“ – kazao je.

Nakon mjesec dana Sarije je pobijedio i vratio se, pa su ga muslimani upitali: „Da li si nešto vidio?“ Sarije reče: „Skoro da smo bili uništeni onog petka. Čuli smo Omerov glas kako nas doziva. Potražili smo utočište kod Allaha, a zatim se popeli na brdo, te nam je Allah podario pobjedu.“
Onoga dana kada srca pristanu uz Stvoritelja, On će im dati pobjedu i na dunjaluku i na Ahiretu. A onoga dana kada se udalje od Allaha, tada bivaju ponižena, prezrena, užad se pokidaju, pa se vjerovanje u Allahovu jednoću svede samo na izgovaranje riječi. Međutim, njihovo ponašanje to ne pokazuje, jer je slično ponašanju razuzdanog Zapada, koji se udaljio od Allahovog Pravoga puta i uznevjerovao u la ilahe illallah. Kakva je razlika između ovoga čovjeka i čovjeka koji ne obavlja namaz, ne vjeruje, na kome nema tragove sunneta, a koji, i pored toga, izgovara Šehadet?!

Izvor: Mirisni ružičnjak
Autor: Aid el-Karni
Za Akos.ba pripremila: Emina Kahvić

Izvor: akos.ba

Islam PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles